Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: „Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?“

Isus im odgovori: „Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?“ I govoraše im: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.

Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!“ Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: „Stani na sredinu!“ A njima će: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“ No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: „Ispruži ruku!“ On ispruži – i ruka mu zdrava!

Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube  ( Mk 2, 23 – 3, 6)

Evanđelje nam svjedoči da sve što Isus govori i čini, zbiva se za spasenje čovjeka. Tako i ozdravljenje „čovjeka usahle ruke“ (usp. Mk 3,1-5) što je Isus učinio subotom, spasonosno je djelo, oslobođenje čitavoga čovjeka, te ga Krist obavlja prema Božjem nalogu i zazivom Boga. Bog daje život i to u punini, jer Isus ljudima donosi Božje spasenje. To je jedini cilj Kristova poslanja.

Zato Isusa prihvatiti i slijediti znači spasiti život. U protivnom slučaju čovjek sama sebe osudi na smrt i pogubi.

Vjerski propisi i ljubav

Isus ulazi u oštru polemiku sa fari­zejima, ovdje o suboti, a poslije (Mk 7,1-23) o četvrtoj zapovijedi. Postoje Božje zapovijedi, ali farizeji do­daše sitničave propise te od njih načiniše idol: bilo im je više do samih zapovijedi kao propisa nego do iskrena bogoštovlja. A u takvu mentalitetu odjednom se zapo­vijedi, koje su po svojoj namjeni „radi čovjeka“, pretvo­re u nečovječnost. I tako se u isto vrijeme kvari i prava slika o Bogu i prava slika o čovjeku. Na to je Isus sa svom oštrinom i nepoštedno reagirao. Marko ističe dvo­je: s jedne strane neprijeporan autoritet (on je „gospo­dar subote“), a s druge strane – silnu njegovu žalost zbog okorjelosti srca u farizeja. Bili su to ljudi sigurni u sebe, manipulirali su Bogom i ljudima. I tako se sami onesposobiše da prime Božju svjetlost. Umjesto da is­prave svoja kriva shvaćanja, oni se ortače protiv Pro­roka, protiv Isusa. Tu je po prvi put pala odluka da ga smaknu.

Ima takvih religioznih nakaza – možda nismo ni mi posve čisti u tom – i takvi su često uzrokom da dru­gi imaju lošu sliku o Bogu, zbog Božjih loših slugu. Po­stoje Božje i crkvene zapovijedi, i treba ih poštivati. Ali ne da se sve propisati, mnogo toga se ostavlja čovjeko­voj slobodi i nadahnuću, a u tom nas može voditi samo istinska ljubav. U taj sklop ljubavi prema Bogu i bliž­njemu treba smjestiti sav daljnji razgovor o čistoj i punoj, upravo kršćanskoj religioznosti. I ne zaboravi­mo: ljubav je Božja uvijek dvokrilna – obuhvaća i lju­bav prema čovjeku.

Tako je ljubav duša svih zapovijedi, svega bogoljublja i bratoljublja.  

fra Bonaventura Duda