Sveci su znali čitavim svojim bićem sjediniti svoju volju s posebnim Božjim planom u svijetu… Jer su otkrili da je Isus na ovozemaljskom putu “ruka koju Otac pruža grješnicima”,  norma njihova ponašanja i pravilo života bila je samo jedna stvar: živjeti Evanđelje. Da ne bismo postali (ostali) “osobe bez srca”, da bismo imali život u Isusu Kristu, da bi aktivnije živjeli svoj kršćanski život potrebni su nam navjestitelji “nade” koja ne vara! Potrebni su nam sveci koji su u plodnoj tišini molitve “čuli” Krista, to ljudsko biće poput nas, trpeće poput nas, koji liječi rane i spašava od smrti, grijeha i ropstva strasti.

U mjesecu lipnju, Crkva nam za uzora svetosti stavlja sv. Antuna! “Tko je Antun, i kako je moguće da i nakon toliko stoljeća ostaje primjer i poticaj drugima? Što je to tako veliko i važno kod sv. Antuna”? Odgovor na ta pitanja otkriva nam sam Antun, kada kaže: “Bogu i ljudima ništa nije draže od poniznosti. Na svako uznemiravanje i uvredu što ti je čine, moraš odgovoriti blago i ponizno. Ako ti do ušiju dođe nešto neugodno, čuvaj se da to odmah ne uznemiri tvoju dušu; između uha i tvoje osjetljivosti mora postojati vijugav i težak put, tako da uvredljive riječi dođu do tvoje osjetljivosti oslabljene, te više ne mogu nimalo raniti tvoju dušu”.

Oduvijek je kršćanski puk prema sv. Antunu iskazivao živu pobožnost i pouzdanje. Stoljećima je Svetac privlačio i uslišavao, a to čini i dan-danas. Portugalac po rođenju (1195.god.), već s petnaest godina stupa u samostan sv. Vinka koji se nalazio u blizini Lisabona. Budući da mu je rodbina to branila, tražeći od njega da se vrati kući, odselio se u drugi augustinski samostan Svetog Križa u Coimbri. U samostanu je stekao visoku naobrazbu tako da je postao jednim od najučenijih ljudi onog vremena. U tom samostanu upoznao se s petoricom franjevaca, koji su nakon nekog vremena pogubljeni u Maroku. Želio je biti poput njih pa odluči pridružiti se franjevcima… Zbog bolesti propalo mu je putovanje u Maroko, te odlazi u samotište Monte Paolo, gdje je 15 godina živio u pokori i bdjenjima, naučivši podređivati tijelo duhu …

Nakon što su braća prigodom jednog provincijskog kapitula otkrila njegov propovjednički dar, bilo je jasno da će postati putujući propovjednik. Antunovi govori i propovijedi bili su plod njegove učenosti, ali i jednostavnosti, molitve i bliskosti s Kristom, stoga ga je Crkva  proglasila Evanđeoskim naučiteljem (1946. godine). Najstariji životopisac naziva Antuna, odnosno njegov jezik “Perom Duha Svetoga”, a papa pred kime je sv. Antun jednom propovijedao nazvao ga je “Kovčegom Saveza”…

Uz mnogo propovjedanja i  predavanja, vršio je čak i neke važnije službe u Franjevačkom redu, ali uvijek je nalazio mjesta za molitvu. To je od njega iziskivalo mnogo snage. Zadnje dane svoga života proveo je u Camposampieru. 13. lipnja 1231. osjetio je klonulost i umro. Pokopan je u crkvi sv. Marije u Padovi. Papa Grgur IX proglasio ga je svetim već 1232. godine. Samostanska braća počela su uz pomoć dobročinitelja graditi crkvu u čast sv. Antuna. Dovršili su je 1263. godine i u nju su prenijeli njegove moći.

Suvremenici sv. Antuna kažu da je bio izuzetan molitelj. Znao je da riječ Božja kroz molitvu ulazi u ljudsko srce. Antun iz samotišta Monte Paolo izlazi osnažen upravo molitvom, te   počinje službu propovjedanja. Prije toga, subraća su Antuna više poznavala kao perača suđa, nego kao propovjednika, nisu naime znali koga imaju u svojoj sredini. Sudeći prema zapisima, Antunova sposobnost propovijedanja otkrivena je prigodom svećeničkog ređenja neke braće, kada se nitko od prisutnih redovnika franjevaca i dominikanaca nije smatrao spremnim uzeti riječ i propovijedati.

Tada je mjesni poglavar naredio Antunu da on nazočnoj braći kaže ono što mu nadahne Duh Sveti. Antun je to iz poslušnosti učinio i zadivio sve prisutne svojim poznavanjem i poniranjem u Sveto pismo.

Upravo je od Duha Svetoga Antun naučio svu mudrost i znanje te je jedino po tome prosuđivao svijet i ljude. Od njega, Duha Svetoga, Antun je primio dar savjeta i straha Božjega, da se znade uklanjati zasjedama Zloga, a u dvojbama da prigrli ono što je na slavu Božju. Duh Sveti mu je dao i dar pobožnosti i jakosti da se u svemu suprotstavi slabostima i napastima te ustraje u provođenju volje Božje… Da bismi i sami kao vjernici primili te darove, da bi mogli nasljedovati ove krjeposti, da bi jačali u darovima Duha Svetoga, ponajprije je potrebna poniznost i skrušeno pokajanje. Duh Sveti se polagano nastanjuje u pameti grješnika i pokriva mnoštvo grijeha. Duh Sveti potiče pokajanje, gasi vatru požuda i poroka, uzdiže dušu k Bogu i osposobljava je za živu komunikaciju s Bogom.

Otvoren do kraja Duhu Svetom, u Duhu Svetom, Antun, kao putujući propovjednik obilazi gradove i sela i naviješta Radosnu vijest spasenja! Dolazili su ga slušati ljudi svih staleža te se obraćali od svoga lošeg života: posvađani bi se izmirivali, lihvari bi stavljali do Antunovih nogu krivo stečene pologe i vraćali novac onima koje su bili oštetili, lopove je odvraćao da ne kradu, javne bludnice da se okane svoga opakog života…

Mnoštvo ljudi pristupalo bi sakramentu ispovijedi, da za to nije bio dovoljan ni velik broj braće i drugih svećenika koji su Antuna pratili dok je propovijedao. Antun je znao do sunčanog zapada natašte propovijedati, poučavati i sam ispovijedati druge. Bio je prorok koji se nije bojao naviještati istinu ni onda kad je riječ o redovnicima, svećenicima, propovjednicima, biskupima. On se nije bojao izložiti riziku otvorene kritike. Crkvenm glavarima govorio je, da je Isus rekao Petru tri puta : “Pasi!”, a ni jedanput: “Striži i muzi”!

Antun kaže: “Tko naviješta Božju riječ, neka pazi da ne prešuti ono što treba naviještati. Cjelovito propovijeda onaj koji nikoga ne štedi, ni iz ljubavi, ni iz poštovanja, ni iz stida.

Iznad svega, Antun je bio osvajač ljudskih duša i srdaca. Nije se zadovoljavao samo time da ljude istrgne iz pokvarenosti i zla, nego ih je htio uputiti prema odvažnom i intenzivnom kršćanskom životu, privodeći duše Kristu… S pažnjom je u ljudima produbljivao spoznaju o objavljenim istinama, posebno o sakramentima Ispovijedi i Euharistije, sugerirajući im da osobno iskuse ono što im je naviješteno. Htio je duše “naučiti Kristu”… Dakle, ne samo da slušaju njegova naučavanja, već je želio da kroz sakramente susretnu Isusa, Njegovu osobu,  tajnu i ljepotu.

Zar bismo Ga mogli upoznati ostajući udaljeni od njega? Ostajući nam blizak u sakramentima, Isus nam otkriva svoj pravi identitet…

Znamo da, obuzeti svakodnevnim poslovima dolazimo u opasnost da pomislimo kako je ovdje, u ovom svijetu u kojem smo samo u prolazu, krajnji smisao našega postojanja. Naprotiv, raj je stvarni cilj našega zemaljskog hodočašća. Kako li bi samo bili drukčiji naši dani kad bi bili pokretani takvim pogledom! Tako je bilo kod svetaca… Njihovi životi svjedoče da, kad se živi srcem uvijek upravljenim prema nebu, zemaljske se stvarnosti doživljavaju u njihovoj pravoj vrijednosti jer ih osvjetljuje vječna istina božanske ljubavi. … Upravo nas na to podsjeća i sv. Antun! Poziva nas, ali i uznemiruje, budeći u nama želju za sve savršenijom ljubavlju koju neće zadržati nikakva svjetovna nagnuća. Hoćemo li poći putem zaljubljenika, koji lete, trče, vesele se, počivajući u Jedinom, slobodni i ničim vezani?   

Jednostavno rečeno: Sv. Antun je uistinu svjedok, glasnik Božji, koji izlazi u susret zahtjevima i potrebama našega života, od najvećih potreba, kao što su vjera, obraćenje, pa do najmanjih, kao što su materijalne potrebe… (pronalaženje izgubljenih stvari). Ali, najvažniji vid pobožnosti sv. Antunu jest: Po njegovu zagovoru ponovno otkriti Isusa Krista.

Priredila:Marija