U ono vrijeme reče Isus: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Oca niti itko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“ „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ (Mt 11, 29ab)

Sam današnji blagdan Srca Isusova ima svoju dugu povijest, tipičnu za izvijanje posebnih oblika štovanja mi­sterija naše vjere. U prvom tisućljeću pobožnost Srcu Isusovu utopljena je u cjelinu štovanja i čašćenja presvete osobe Gospodina našega Isusa Krista, božanske osobe u dvjema naravima. „Treba se složiti – piše liturgičar A. Nocent (u provodu P. Bašića) – da do skolastike način mišljenja ostaje veoma bilijski, to jest više vezan za cje­lokupno otajstvo spasenja negoli za određenu pojedinost kojom se to otajstvo ostvaruje. Dotada je štovanje bilo upravljeno Osobi, a ne nekom njezinu pohanju ili gesti.

Tako ljubav Božja i ljubav Kristova, uvijek nazočne u kršćaninovoj misli, nisu izražavane odvojenim slavljem“ (Listić, 1984, 24,8). Od XIII. stoljeća nadalje kršćanska se pobožnost, najprije pučka, usredotočuje i na pojedino­sti. Tako se izvilo i promatranje Isusove ljubavi pod puč­kom slikom srca, sjedišta ljubavi. „Sveti Bonaventura († 1274) – piše A. Nocent – svojim vatrenim stilom, zajedno s franjevcima, znatno je pridonio širenju ove posebne pobožnosti prema Srcu Isusovu. Probodeno srce postaje predmetom posebnog razmatranja“. Ta se pobožnost snažno odrazila u mističnom doživljavanju pojedinih Bo­žjih odabranika, već u XIV. stoljeću. Osobito su pak pri­donijeli uvriježenju ove pobožnosti  isusovac sv. Ivan Eudes.U liturgiju je blagdan uveo papa Pijo XI. Na pragu XX. stoljeća Leon XIII. posvećuje ljudski rod Srcu Isusovu. Značajne su enciklike Pija XI. i Pija XII.

Naš Nedjeljni i blagdanski misal (izd. KS, Zagreb 1976) izvrsno uvodi u ovaj blagdan: „Štovanje Srca Isusova te­melji se na ovoj osnovnoj istini objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu.“ To uči II. vatikanski koncil„Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim ru­kama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom vo­ljom, ljubio je ljudskim srcem“ (GS 22). Dok nam blagdan Srca Isusova posvješćuje tu iznenađujuću ljubav Božju prema nama ljudima, u isto vrijeme izdiže kao ideal: imati srca jedni za druge. 

Kliktaj Srca Isusova 

Mnogi će se danas požuriti da, možda i vrlo uspješno, izlože temeljne sadržaje samoga teksta evan­đelja. No ako igdje, ovdje je važno upozoriti na najbliži kontekst. Treba uvijek paziti na ono što stručnjaci zovu „Sitz im Leben“, ovdje – iz kojega se sklopa Isusova života izvija ovaj jedinstveni kliktaj, pa da se onda pitamo kamo ga smjestiti u naš „Sitz im Leben“, u naše svagdanje pro­življavanje. Tu će nam pomoći Lukin smještaj ovih Isuso­vih riječi. U njega se one nalaze pod naslovom Poslanje Sedamdeset i dvojice (Lk 10). I to neposredno nakon toga što se Isusovi poslanici „vratiše … radosni“, izvješćujući Isusa o uspješnosti svog prvog poslanja. „U taj isti čas – piše Lk 10,21sl – uskliknu Isus u Duhu Svetom.“ Doista, tu smo! Ovaj je kliktaj izraz neopisive radosti Srca Isusova, i to one radosti kojom ga je zahvatio sam Duh Sveti – onaj Duh što spaja Oca i Sina kroz sve vijeke, a u vremenu spaja u jednu božansku osobu presvete dvije naravi Isusove. A onda i samo Isusovo čovještvo – pa stoga i Isusovo zemaljsko, ljudsko srce – združuje u jedinstvo presvete Svete Trojice.

A čemu se to Isusovo srce – sam Isus i sav Isus – čemu se to raduje? Raduje se zbog radosti svojih učenika. Raduje se i svom vlastitom uspjehu u svojim učenicima. No još više, raduje se što u svemu tomu – i u svom uspjehu s učenicima i u njihovu prvom uspješnom apostolskom isku­stvu – doživljava na nov način uvijek istu, a uvijek novu i neiscrpljivu ljubav svoga nebeskoga Oca. I tu ljubav sada doživljava na sasvim nov način: on, Sin Očev odvijeka, doživljava je i u svom ljudskom srcu. AMEN! 

Radujmo se jedni drugima

Vrhunski, dakle, izvor ovog Isusova kliktaja jest sam njegov Otac. I to doživljen na nov na čin, Isusovim ljudskim srcem. Stoga je ovo doista evanđelje Srca Isusova! I sada, čak i prije no što priđemo tumačenju pojedinih njegovih sadržaja, ovo nam evanđelje već svojom općom intonacijom upravlja poziv: da se radujemo jedni drugima, da se osjećamo od Boga obdareni jedni drugima, da u ljubavi kojom nas okružuju ljudi (ali i u ljubavi kojom mi oboga­ćujemo ljude) promatramo uvijek iznova ljubav samoga Boga, Oca i ljubav Svete Trojice. Onu ljubav koja je po Duhu Svetom razlivena silama našim (Rim 5,5).

Priđemo li sada samom evanđelju, u pojedinostima nalazimo tisuću motiva. Tek ćemo otpočeti razmatrali! Prije svega, iz srca Isusova izvija se, evo, slavopoj nebeskomu Ocu. Slavopoj je vrhunski molitveni izražaj ljud­skoga srca naspram Bogu. „Molitelja (u smisli prošnje) ima malo – reče neki svetac – a zahvalnika ima još manje“. A najmanje je onih koji ni ne prose ni ne zahvaljuju, nego – samo slave Boga. Ne bave se u molitvi sobom, bave se s njim, slave ga i dive mu se, i prije i poslije bez obzira na to što ga trebaju i što kušaju darove njegove dobrote. Predmet njihove molitve, njihova cjelokupnog religioznog predanja jest Bog sam, divan i divotan.

Isus je nadalje ushićen zbog toga što osjeća, i u svom ljudskom srcu, da Bog, Otac sav pripada njemu. No u isto je vrijeme svjestan da je i on sam, Isus, vrhunsko blago svoga Oca. I sve to – ne samo svoje znanje o Ocu, nego i samoga Oca – Isus „dijeli“ svojima. To na drugi način izražava sv. Pavao Poslanici Kološanima: Bog, Otac, „prenese nas u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje“ (Kol 1,13). Mi smo, u Kristu, za Boga Oca dragocjenost, kao i sam njegov ljubljeni Sin (usp. Ef 1,14). AMEN!

Jaram Isusov – zakon ljubavi

Bibličari upozoravaju i na to da se Isus ovdje obračunava: u prvom dijelu ovog evanđelja s pukim intelektualizmom, a u drugom dijelu s legalizmom. I u obojemu se distancira od tadanjega farizejstva. Farizeji su se smatrali izvrsnim poznavaocima Zakona pa su si svojatali samim tim da su bolji u odnosu s Bogom. Stoga su prezirali „svjetinu“ što Zakona ne poznaje (pa ga onda ni ne vrši) te dosljedno ne može ostvariti pravih suodnosa s Bogom (usp. Iv 7,49). S druge strane, usitnili su Božji zakon na nesnosnih šest stotina propisa pa ljudima „vežu i tovare na pleća teška bremena, a sami ni da bi prstom makli“ (Mt 23,4 i Lk 11,46).

Isus doduše ovdje nastupa također kao Učitelj, ali se ne distancira od svojih učenika. Naprotiv, s njima uspo­stavlja intimni kontakt: onaj isti koji vlada između njega i Oca. I ne nastupa prvenstveno kao intelektualac niti suodnos s Bogom utemeljuje prvenstveno na Zakonu.

On ne nastupa nego pristupa: pristupa svojima, kao jedan od njih, uspostavlja sinovski odnos između njih i Boga, Oca, iz kojega pak izvire bratski odnos između Isusa i njegovih učenika. Da, i on kao Učitelj stavlja na njih „jaram“, ali jaram ljubavi (usp. Mt 22,34sl i paralelna mjesta u Mk i Lk). No taj je jaram sladak (doslovce gladak, ne hrapav) i to je breme lako!

Svatko će lako prepoznati dodire ovog evanđeoskog odlomka sa Isusovim Blaženstvima (Mt 5,3sl). Ovdje ih Isus ne nudi najprije drugima, on sam je živo ostvarenje tih Blaženstava. A svodi ih na najkraću formulu:

„Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca!“ „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po Srcu svome!“ AMEN

fra  Bonaventura Duda