U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku:

„Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“, što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. (Mk 5, 21-43)

Možda se ipak sve najveće čežnje svakoga čovjeka i čovječanstva slijevaju u jednu: živjeti, živjeti vječno, živjeti sretno. Stoga se svi napori čovječanstva oko na­pretka i boljitka mogu sročiti u konačnici kao potraga za lijekom od smrtiŽivot i smrt su na svoj način i sa­držaj Biblije. Božja riječ u Bibliji, a nadasve Božja Ri­ječ utjelovljena, Isus Krist budi u čovječanstvu nove nade i nove životne snage. On će jasno proglasiti da Bog „nije Bog mrtvih nego živih, jer – njemu svi žive“ (Mt 22,32 i Lk 20,38). No ni sama njegova riječ, riječ Isusova ne bi bila dosta da utemelji naše nade. Naša vje­ra u jačinu života koji je jači od smrti počiva ne na ri­ječi nego – na činjenici. Na činjenici Kristova uskrs­nuća. (Usp. 1 Kor 15, 17. 20) Uskrsli je ona prava riječ Božja, Onaj koji u Otkrivenju kaže: „Ja sam … Živi … te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otk 1,18).

Markov Krist

Ovaj Markov odlomak ima sve značaj­ke svježeg zapažanja i zapamćenja živog svjedoka oče­vica. Iza Markove pisane riječi stoji riječ Petra očevica. I inače, Markov Isus naročito pomaže suvremenim film­skim djelatnicima da ga „snime“ u svoj njegovoj, često vrlo temperamentnoj čovječnosti. Zaustavimo se samo na nekim pojedinostima današnjeg evanđelja. Najprije scenarij: Isus ponovno s ovu stranu Genezaretskog je­zera. Oko njega se zgrnu silan svijet (r. 21)Bila je to prava „gužva“ (r. 24 i 31). Pa onda scenarij u Jairovoj kućiza Isusom opet grne silan svijet. Ondje ga dočeka plač i zapomaganje i obredno naricanje. U međuvreme­nu prizor sa ženom koja bolovaše dvanaest godina od neizlječive bolesti. Sve se najprije događa u duši te že­ne koja želi da se sve dogodi kriomice.

Koliko nam toga otkriva ovaj odlomak o Isusovu temperamentu, psihologiji, ozdraviteljskoj moći i proni­cljivosti te iznenađujućoj – mi danas znamo – božanskoj snazi. Očevidac ga naročito prati (ili se živo sjeća) na putu u Jairov dom i u samom domu. Isus ne posve­ćuje naročitu pažnju žalosnoj vijesti o smrti djevojčice („pričuvši“, r. 36)Ne želi uzbuditi svijet novošću: sa sobom uzima samo tri učenika. „Izba­cuje“ van narikače …

A onda, zapazimo različite – ni najmanje smjerne – reakcije! Kakva li bezobraznoga odgovora učenika kada Isus, začudno, pita: „Tko me se to dotaknu“? (r. 31). Marko i inače ne štedi učenike, zapisuje i što ih ne slika u najboljem svjetlu. A onda ono podsmijevanje nazočnika na Isusovu riječ: „Dijete nije umrlo nego spa­va.“ Ta tko bi i najmanje očekivao što će se domala do­goditi!

Zapazimo i stavove i kretnje onih koji se, ugroženi, obraćaju Isusu: s kojom smjernošću mu prilazi Jair (r. 22 – 23)! S kojim ga se nutarnjim razmišljanjem i povje­renjem dotiče bezimena žena (r. 27 – 28) koju Isus od­jednom izvodi iz njezine anonimnosti (r. 33)!

A onda, s kojim li mirom Isus pristupa umrloj dje­vojci. Taj se mir prelijeva i na njegove sugovornike: „Pođi u miru!“ veli ženi. A Jairu: „Ne boj se, samo vje­ruj!“ Svi tumači zapažaju kako se Isus brine i za male, rekli bismo u ovom sklopu uistinu sporedne stvari: „Daj­te djevojčici jesti!“ Kolike li pažnje!

Još bi mnogo toga trebalo reći, kao npr. o značenju po­laganja ruku u kasnijim obredima Crkve: ona su „napu­njena moću“ Isusovih rukopolaganja. Marko zatim bilježi izvorne aramejske riječi: „Talita kum“ koje nam prenose zvuk baš pravih Isusovih riječi. Isusov materinski jezik bijaše aramejski. Treba dodati i nešto o „okrajku“ Isusovih haljina. Duhovno se na to dade nadovezati riječ o snazi svih sakramenata koji su „relikvije božanskog utjelovljenja“ (Toma Akvinski). Stoga doista omogućuju sakramentalni dodir i susret s Isusom.

No najvažnija je ova napomena: ni ovo evanđelje ni sva druga nedjeljna evanđelja nemaju prvog cilja da nam pripovijedaju o Isusu. Današnje evanđelje, kao i sva druga, žele nas doista „impresionirati“, žele nas ga­nuti i dirnuti. Žele izazvati našu vjeru i povjerenje u Isusa. Naše predanje njemu. Markovo nas evanđelje, osim toga, više no ostala tri evanđelja, stavlja u ondašnje, početno iskustvo ljudi koji se obraćaju Isusu. On se još nije bio sasvim objavio. Tek je počeo! Stoga je to dirlji­vije povjerenje Jairovo koji mu pristupa da ga zamoli nešto nečuveno: da mu iz ralja smrti izbavi kćer kiču (Marko voli deminutive!) … Pa ona vjera i povjerenje bezimene žene: „Ako se dotaknem samo okrajka nje­gove haljine, bit ću spašena!“

Marko nam živo dočarava prva iznenađenja i otkri­ća učenika: Isus jači od Đavla (10. nedjelja), Isus jači od Smrti (današnja nedjelja). Prvi je i pravi plod današ­njeg evanđelja u nama živa vjera: Isus Uskrsli jest i naš UskrisiteljNjegov uskrsli život već se sada u nas pretače po sakramentima.

fra Bonaventura Duda