U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.

Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.“ (Iv 17, 11b -19)

U svakom nedjeljnom krugu, u Godini ABC, ova je nedjelja sva nagnuta k Duhovima. Označuju je evan­đelja: uvijek se uzima odlomak iz tzv. Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17). Isus nadasve moli za što tješnje, najintimnije jedinstvo svojih učenika međusob­no, s njime i po njemu s Ocem.

Tom je jedinstvu prauzor i praizvor samo njegovo jedinstvo s Ocem. Vez toga jedinstva jest Duh Sveti. On je poljubac Oca i Sina, on je u Svetoj Trojici na osoban način Ljubav. Ova je nedjelja u posljednje vrijeme, već od pape Pavla VI. posvećena razmišljanju o sredstvima društvenoga priopćivanja.

Crkva je na Uzašašće poslana svima na­rodima da im naviješta Isusovu Blagovijest. Ona treba da se posluži svim mogućim časnim i poštenim sredstvi­ma priopćivanja, a to su; radio, tisak, televizija … Ipak, temeljno sredstvo naviještanja evanđelja ostaje riječ. Ri­ječ propovjednika, kateheta … ali i pojedinačnih navjestitelja evanđelja: u obiteljskim, prijateljskim, slu­čajnim razgovorima o Bogu … Dakako, osobito riječ poduprta primjerom života.

Isus moli Oca za učenike koji su u svijetu. Oni su u svijetu. Iz toga slijedi da postoji samo jedno područje kršćanskoga djelovanja, a to je svijet i samo svijet. Isus odlazi iz svijeta, a učenici i mi ostajemo u svijetu. Otac i nas želi u svijetu zato da bismo tom svijetu prenijeli njegov Duh. Ne želi da nas zarobi mentalitet zla u svijetu. U svijetu smo! Želimo s tobom Isuse, biti u službi novoga svijeta, nove zemlje i novoga neba. Dao si nam novo srce, nov si Duh udahnuo u nas. Novi smo kvasac za novi kruh i hranu cijeloga svijeta. Osnaži nas za to!

U svijetu – ali ne od svijeta

U sva tri nedjeljna kruga (ABC) čita se odlomak iz tzv. Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17). U sklopu Ivanova evanđelja ta molitva pretječe Mu­ku Isusovu: Isus u tu molitvu sažimlje one nakane na koje će se na Veliki petak žrtvovati Ocu. To nije samo molitva za apostole nego i za sve nas. I za svakoga od nas, za svakoga kršćanina. Svi smo mi u svijetu, ali ne od svijeta: pripadamo Bogu i radi Boga jedni drugima. I kao takvi imamo u svijetu misiju: da budemo kvasac svijeta. Isus moli za nas: da nas njegov Otac čuva u broju onih koji zazivaju njegovo ime. Moli da na sliku jedinstva Oca i Sina svi mi, kršćani, budemo jedno. „Jedno srce i jedna duša“ reći će Djela apostolska (4,32). Svijet će učenike susretati s mržnjom, no oni treba da ostanu u svijetu.

Isus samo moli Oca da ih očuva od Zloga, od Sotone. Molitva je sva uronjena u ozračje sve­tosti. Počinje zazivom: „Oče sveti!“ Isus moli za posve­tu svojih učenika, što u biblijskom jeziku znači da bu­du posve zauzeti Božjom slavom i Božjim zbiljama. Vr­hunska zbilja jest istina, Božja istina. To je sam Bog i sva dobra koja su u njemu za svakoga čovjeka i za ci­jelo čovječanstvo. Budu li posvećeni istini, postat će Bo­žji poslanici u svijetu kako bi sav svijet upoznao i pri­znao pravoga Boga i onoga kojega on posla, Isusa Kri­sta.

Na tu nakanu Isus sada i sam sebe posvećuje: u pot­punom žrtvenom sebedarju na križu prinosi sam sebe Ocu da iz te sebedarne žrtve trajno izvire svetost i po­svećenje njegovih učenika te u vlastitu sebedarju svi­jetu donose poruku spasenja. 

Isusova velikosvećenička molitva stavlja nas pred va­žan izbor: da budemo u svijetu ali – ne od svijeta. Treba znati da je izraz „svijet“ u Bibliji višeznačan. On katkada naprosto označuje cijelo čovječanstvo ili cijeli svemir (i čovječanstvo).

Drugi puta svijet je čovječan­stvo kojemu treba navijestiti evanđelje: „Idite u sav svijet“ rekao je Isus na dan uzašašća. No postoji pejo­rativno značenje svijeta koje je najcrnje ocrtao baš sv. Ivan u Prvoj poslanici: „Ne ljubite svijeta … Jer što god je svjetsko – požuda tijela i požuda očiju i oholost života – nije od Oca“ (1 Iv 2,15–16). „Svijet“ dakle kod Ivana vrlo često znači ljude otporne Bogu, a iza njihova otpora stoji sam đavao. Njemu je istina Isus oduzeo gospodstvo, ali on ipak još djeluje na kršćane. Isus u svijetu nastupa kao svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i uzdiže ga nad svijet. Oni koji su pri­hvatili svjetlost nisu više od ovoga svijeta, ali ostaju u njemu da budu „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“. Ne smi­ju zapravo bježati od svijeta, nego se kloniti zla u nje­mu i nadvladati ga vjerom.

Kršćani se dakle ne vežu uz svijet, jer ne koristi ništa sav svijet zadobiti, nego stoje u službi njegova otkupljenja. Svjedočanstvom ži­vota po vjeri oni sudjeluju u nadvladavanju zla u svije­tu i u stvaranju novoga neba i nove zemlje – novog, otkupljenog svijeta.

fra Bonaventura Duda