Korizma je katarza, pročišćenje, mukotrpan put koji treba prevaliti do Uskrsa. Treba biti iskren prema sebi da bi preobrazba uopće započela.

Treba reći: Nisam bio u pravu, a tražio sam da moja riječ bude najglasnija; bio sam sebičan, a tvrdo vjerovao da dajem sve od sebe; tražio sam smisao u visinama, a slijep u prolazu okrznuo tisuće ljudskih stvorenja čija me se sudbina, uostalom, nije ticala…

Kako sam sitan i nesiguran, ovisan o jutru i večeri, vjetru i kiši, mjesecu i suncu! Kako sam plašljiv i kako neznatna sitnica može zaustaviti moju najčvršću namjeru! „Takvi smo: neke male sigurnosti i brdo nesigurnosti. Ujutro vidimo jasno, u podne sumnjamo, a uvečer je sve tamno“ ( I. Larranaga )

Razmiče se zavjesa – jedna, druga, peta… Ruši se zid: glineni, kameni, čelični… Svjetlo Istine sada se već naslućuje. Oslobođeni nepotrebnog, razgolićeni do srca. Razgolićeni do duše! Duša ima miris ljubičice nakon proljetnog pljuska koji opere svu prljavštinu svijeta. Prljavštinu misli, riječi, djela. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh… Propusti i grijesi streme Nebu čežnjom izgubljena sina… Ja sam samo slabi čovjek. Potrebni su mi drugi ljudi. Potreban mi je Spasitelj.

Gdje si, moj Spasitelju? Ti, čije je sveto ime povlačeno po sudovima samo zbog učinjena dobra. Ti, čije je blago lice jarilo bijesnu svjetinu, čije su bose, prašnjave noge mjerile pute Golgote, a nježni se dlanovi  kvrčili grčevima od čavala… Gdje je taj suzni molećivi pogled usmjeren visinama k Ocu, onaj koji i u najtežim mukama nepokolebljivo vapi da budemo shvaćeni i da nam sve, baš sve što smo učinili  u nesavršenosti svoje ljudske prirode, bude oprošteno? Znate li zašto ovih korizmenih dana osjećamo žalost? Prisjećamo se svega što je prethodilo Uskrsu. Želimo iskazati žaljenje što mnogi ljudi nekog davnog, Kristova doba nisu pokazali sažaljenja niti milosti. Ujedno je to i žaljenje na nas same koji još uvijek često ne uspijevamo svladati u sebi porive crnila i zla.

Uskrs. Buđenje prirode i buđenje čovjeka. Po tko zna koji put jasno nam je da ništa nije slučajno i da je sve oko nas, pa i mi sami, dio jedne grandiozne, savršene režije, plana Ljubavi. Zrak postaje blagi melem za živote biljaka i životinja ranjene zimom. Sunce radoznalo izviruje iza pamučastih oblaka rasipljući raskoš svijetom… Bude se zaspali jaglaci, istrčavaju probuđeni  mravi, živka mladi vrabac u prolistaloj krošnji… priroda je uskrsnula!

A ljudi, kako to uskrsnu ljudi? Više puta svakodnevno, tko zna koliko puta godišnje… Nebrojeno puta u životu u čovjeku nešto umire, a nešto se ponovno rodi. Umire povjerenje u prijatelja koji nas je  ostavio na cjedilu,  ljubav za osobu koja nas je napustila, umire vjera u svoje mogućnosti da svladamo određenu prepreku, nada da će se pojaviti netko tko će nas konačno razumjeti.

Uskrsnuti ponovno može sve to, nebrojeno puta. Život je izmjena umrlih i uskrslih trenutaka i zato ni u čijem životu nema mjesta malodušnosti niti očajanju, nevjerici. Kao što oblik kruga čuva savršenstvo ponovnog povratka na ishodišnu točku ( kako su znakovite i naizgled beznačajne sitnice ), tako i ljudski život brani savršenstvo svojega Tvorca.

Ako sam posrnuo, ako sam pao – ustat ću i nastaviti dalje, zreliji za jedan osjećaj, bogatiji za jedno, ma i nevoljko iskustvo! Nevolja ne može potrajati, upravo kao što ne može vječno trajati jesenji tmuran dan. Nebo ima svoje sunce, lice ima svoj osmijeh.

Jednom nas je netko volio toliko da nam je unaprijed oprošteno i da će nam osmijeh ostati u trajnom vlasništvu. Teški kameni blok posve je odmaknut od ulaza u tamnu prostoriju.   Stražari su se u panici ustrčali: kako se moglo dogoditi, kada se nisu maknuli s mjesta čitavo vrijeme? Pa ipak, nedvojbeno je, nepobitno – grob je prazan! Isus je uskrsnuo! 

Nema tako teškoga kamena koji bi zauvijek zarobio ljudsku dušu! 

Ivan