U evanđelju ( Iv 20, 19 -31 ) dorečeno je  evan­đelje samoga Uskrsa. Isus je cijeli uskrsni dan ostavio učenike u iščekivanju. Vijesti su raznorodne, a krajnje uzbudljive stizale su u zajednicu, od straha dobro za­ključanu. Odjednom, evo temeljnog uskrsnog iskustva. Na posve neočekivan način Krist se nađe među njima. Prva mu je riječ: „Mir vama!“ Tako i nakon osam dana. Tri puta zvoni u današnjem evanđelju. Mir u ovoj uskrsnoj blagovijesti ima sasvim nov, rekli bismo svoj jaki, najjači smisao. Mir nije samo odsutnost rata, veli sv. Augustin. Mir je skup svih božanskih darova za boljitak i sreću čovjeka i čovječanstva. Bog je „Bog mira“ (Rim 15,33; 16,20; 2 Kor 13,11; 1 Sol 5,23; 2 Sol 3,16; Heb 13,20). I mirotvorci su njegovi sinovi (Mt 5,9 i Jak 3,18); bave se Božjim poslom. Sami u miru s Bo­gom, u miru su sa samima sobom te siju mir posvuda.

Razmišljanje o Tomi Nevjerovanom

Ivan je naumice Isusov susret sa „nevjerovanim“ učenikom stavio u prvi plan Isusovih pouskrsnih su­sreta. Štoviše, Ivan zapravo tim prizorom završava svo­je Evanđelje. Ivanova je 21. glava, općenito se smatra, naknadno dodana.

Toma nije bio s ostalom desetoricom učenika one uskrsne večeri kada ih je po prvi puta iznenadio Uskrsli. Onog dana od rana jutra vijesti su se jedva su­stizale. Uzbudljive. Nevjerojatne. Nedorečene, i kraj­nje radosne ako su doista istinite. Dan je prošao – možemo si zamisliti – poput trena. I kad se nisu ni nadali, a najmanje se baš tome i tako nisu nadali, evo odjednom Isusa među njima.

Istom su poslije u retrospektivnom razgovoru usta­novili: pa vrata bijahu zatvorena. I prva njegova riječ bijaše Mir, Mir vama. Kakav li ih je mir morao obu­zeti! On je strujao iz cijele Isusove pojave. Romonio je iz miline njegovih riječi…

Među njima tada ne bijaše Toma. Možda je to bilo trenutno. Ili se nakon tame Velikog petka negdje drug­dje krio. Svakako, učitelji duhovnog života tu vole primijetiti da je opasno odijeliti se od braće, živjeti otu­đeno od svoje zajednice…

Uskrsni događaji počeli su ponovno pribirati zajed­nicu. Eno, i ona dvojica vratila se iz Emausa. I Tomu su našli učenici ili im se sam pridružio, potražio ih, što li … Zamislimo onih strelovitih novosti kojima ga zasuše. Oni sada već posve uvjereni, zaneseni, ludi od radosti. A Toma? A on se tek pribire. Ne mora da je bio tvrda srca da vjeruje. Postoji neka nevjerica i pred onim što bi čovjek volio da se zbilo, samo – kako je to nevjerojatno. I otela mu se riječ, sigurno popraćena energičnom gestom: „Ne ću vjerovati dok ne metnem svoj prst u mjesto čavala i ne stavim ruku u njegova rebra, neću vjerovati!“ 

Možda to i nije bilo tvrdoglavo, ali – možda je ipak Toma bio tvrde glave. Uvijek sebi zamišljam kako je bilo onoj desetorici učenika toga časa. I onih dana. I potrajalo je to puni tjedan dana. Teško je imati u svojoj sredini čovjeka koji ne dijeli naših zanosa. I to kakvih zanosa, ovih uskrsnih. Tako novih, tako opojnih, tako sigurnih. Za­jednica koja umije podnijeti i ponijeti nevjerovanoga brata … S ljubavlju, sa strpljivošću… I to se može pro­čitati između redaka Ivanova Evanđelja. Prepustili su Učitelju da on riješi Tomin „slučaj“. A oni su ga za­držali u svojoj sredini. 

I nakon osam dana, a sada bijaše tu i Toma, evo ponovno iznenađenja. Kao i one prve uskrsne večeri. Isus stade među njih. I opet vrata bijahu zatvorena. (Ne mislimo da je Isus prošao „kroz“ vrata! Mislimo odveć na neuskrsan način! Uskrsno postojanje nije više vezano ni vremenom ni prostorom…). I opet ista ri­ječ: „Mir vama!“

Sada nas više ne zanima Toma, nego Isus. Slikari su umjeli zaći u svu intimnost toga susreta. Kako se Isus ponio prema Tomi? Očito je i njemu pod jedno upravio isti pozdrav: „Mir vama!“ Mir tebi, Toma! I vjerujem da se Toma ni najmanje nije pobojao, ni sti­dio, ni strašio … Nije se dospio ni sjetiti. Od prve Isu­sove pojave, od prve riječi – i on je bio već sav oza­ren novom svjetlošću i prožet novim, neslućenim – uskrsnim mirom. Stara ljubav Učiteljeva, sada tako no­va – uskrsna – stajala je pred njim.

A Isus – vjerujem bez ikakva prigovora, bez pri­misli – priđe Tomi: „Prinesi prst! Prinesi ruku! Stavi je u rebra …! I ne budi nevjeran nego vjeran!“ 

„Ne budi! Budi!“ Bila je to stvarateljska riječ Uskrsloga. Podsjeća na prvu riječ stvaranja: „Budi! Budi svjetlost! I bi svjetlost.“ U času je Isus svom učeniku stvorio novu, uskrsnu vjeru. Bio je to drugi Toma, novi Toma. Očituje nam ga nova riječ: „Gospodin moj i Bog moj!“ Ima čara, i gramatički, u tom vokativnom no­minativu! Ta to si ti – moj Gospodin, moj Bog! O ne, nitko toga ni u jednom Evanđelju nije kazao. To je najkraća vjeroispovijest. Toma je u Isusu „prepoznao“ i priznao i svojega Boga. Ne više samo Učitelja ni samo Krista-Pomazanika Božjega. Daje mu naslov koji pripada Jahvi jedinomu: „Kvrios  Gospodin!“ što je zapravo istoznačnica: Gospodin=Bog. O ne, to nije bio plod pregleda ruku i nogu, usta­novljenih ožiljaka na rukama i boku. To nije bio „opip­ljiv dokaz“.

To je bio prodor Duha Krista Uskrsloga koji je u trenu podigao Tominu vjeru na uskrsnu ra­zinu.

I Ivan time završava svoje Evanđelje. Želi da svaki njegov čitatelj zatvori njegovu knjigu s dubokom vje­rom u duši. S Tominom vjerom, s vjerom Tome Nevjerovanoga ili – Tome velikoga vjernika. 

Ima ih i danas među nama mnogo koji bi pošto-poto željeli vidjeti. Odatle tolika trka za viđenjima i napasanja vijestima o viđenome. Istina, Bog se udostojava i toj želji katkada dati odgovora. Ali samo djelo­mično i katkada. No redoviti je put – put vjere. Bilo je svetaca, velikih vizionara. Bijahu obdareni, darom motrenja. Često, uzneseni ponad zemlje, gledahu ne­viđeno. No kada se na sudbenim procesima za progla­šenje svetih ustanovljuje njihova svetost, viđenja se uzi­maju u obzir samo utoliko da li su se sveci prema nji­ma držali razboriti i ponizno. A temeljno je pitanje, koje tada treba dobro ustanoviti: da li su u svom re­dovitom životu – a to je život vjere – slijedili Krista raspetoga u poniznu i punu ljubavi vršenju svojih svag­dašnjih dužnosti.

Posljednje evanđeosko blaženstvo, baš Ivanovo, posljednja jeka Govora na gori i onih Matejevih osam blaženstava nalazi se u riječi Uskrsloga: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“

To je pouka Tome Nevjerovanoga nama – vjerni­cima.

fra Bonaventura Duda