U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.

A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“ (Iv 3, 14-21)

„Ljubav nije ljubljena“, govorio je plačući sv. Franjo. Religiozan je čovjek, kršćanin – čovjek osjetljiv za ljubav Božju. No nikada ne bi čovjek pomislio do koje je mjere Bog, Otac, kadar da ljubi. To je samo Bog sam, po svojemu Sinu, mogao objaviti.

I nije to objavio kao neku „istinu“, kao neku teoriju ljubavi. Isus na križ raspeti  – On je ta utjelovljena i do vrhunca ostvarena ljubav Božja. I to prema nama. Prema svakom čovjeku. 

Nije moguće da čovjek do dna razumije tu ljubav. To bi značilo do dna razumjeti Boga. A Bog je veći od nas. Veći je i u ljubavi. Baš u ljubavi. To je na svoj način izrekao sv. Pavao: „Zbilja, jedva bi za pravednika tko umro … a Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5,7-8).

Da li je moguće da Bog tako ljubi 

Po Ivanovu evanđelju ovaj odlomak spada u krsnu inicijaciju, u uvođenje u kršćanstvo. A uvoditelj je sam Isus. U jednom divno stiliziranom razgovoru s Nikodemom, koji se može nazvati idealnim nacrtom svakog pastoralnog razgovora. Budimo ovaj čas mi Nikodem. I dajmo Isusu da nas uvede u razumije­vanje najdubljeg otajstva kršćanstva: otajstva Božje ljubavi. One ljubavi po kojoj Bog, Otac, Sina svoga jedinca predade za nas.Zato da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne … Ovo je evanđelje krcato izazovima.

Potrebno je razviti u sebi ukus za tzv. tipologiju, tako važnu za razumijevanje Biblije: događaji i prizori SZ-a oslikavaju Novi zavjet. Eno, Mojsije je podigao mjedenu zmiju u pustinji da tko je pogleda ozdravi od smrtonosnog ujeda zmija ljutica (Usp. Knjiga Brojeva 21,4-9 i Mudr 16, 6-10). To je slika: što je za nas Isus na križu, Isus Raspeti – naš Spasitelj. Sam pogled na njega već je spasonosan! 

A koliko istom zajedništvo s njime: po supatnji i sutrpljenju. A što tek zajedništvo s njime po euharistiji! Dok se hranimo njegovim tijelom, on nas ozdravlja od svakoga otrova grijeha, zla, sebičnosti … 

Vrhunska Isusova objava o neslućenoj Božjoj ljubavi bliska je onoj Pavlovoj: „Bog Sina svojega ne poštedje nego ga za sve nas ‘preda’ (Rim. 8,32). U oba izričaja u pozadini stoji i opet tipologija: Abraham koji je spreman Bogu žrtvovati-darovati sina jedinca, ali ga je Bog „poštedio“, (usp. Post 22,12). No sebe Bog nije pošte­dio, nije Sina svojega poštedio, nego ga je predao. U tom glagolu predati Ivan naznačuje dvoje: Bog ga je nama predao-darovao, za nas ga je predao-žrtvovao. 

Ako igdje u Sv. pismu, u ovom odlomku Ivanovu Bog je nadasve  Spasitelj. S koliko je to emfaze Ivan izrekao: da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni … da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne … I nadasve, s novom upornošću: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet …“

Ali uza svu tu ljubav Božju, bit će ljudi koji će se ljubavi uporno i otporno zatvarati. Nigdje kao ovdje nije Isus s tako malo riječi naznačio svu dramatičnost (i tragičnost) vjere i nevjere. 

U konačnici sve je u tom, koliko smo osjetljivi za Božju ljubav. Koliko Božjem sebedarju odgovaramo svojim sebedarjem. I to najčešće – radi Boga darujući sebe drugima. AMEN! 

fra Bonaventura Duda