A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori:

»Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.

Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.« »Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!«

Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas.«

»Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. (Iv 12,20-33)

današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako se glas o Isusu proširio ne samo među domicilnim stanovništvom Judeje i Galileje gdje je Isus djelovao, nego su i mnogi stranci koji su dolazili u Jeruzalem bili čuli za njega i htjeli ga upoznati. Tako nam sveti Ivan piše da među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci, koji, jer su bili čuli za Isusa, upućeni na Filipa iz Betsaide, zamole uslugu: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.

Premda ne znamo što su oni čuli i znali o Isusu, ipak je očito da su htjeli vidjeti onoga o kojem su imali neke slutnje jer se glas o njemu širio. Rečeno današnjim rječnikom,  htjeli su vidjeti nekoga o komu se pronio glas i tko je u njihovim očima bio poznat na temelju onoga što se o njemu pričalo među pukom. Time što je bio poznat velikom broju ljudi možemo reći da je bio i slavan, pogotovo što su o njemu pričali sve najbolje i najpozitivnije. A oni, kad su već napravili tolike stotine kilometara da dođu iz Grčke u Palestinu, htjeli su iskoristiti da vide i jednu slavnu osobu onog podneblja.

No Isus prema sebi ne želi takav pristup ni površan odnos. Za njega glas koji kruži nije mjera slave, jer se slava ne mjeri mjerom poznatosti među ljudima, nego je istinski život u Bogu mjera slave. Isusu je bilo jasno da je glas koji se o njemu širio u mnogim ljudima pobudio želju da ga vide, kao što je bio slučaj i s Grcima. Mnogi poput njih požele: Htjeli bismo vidjeti Isusa. Takva želja, međutim, ne bi smjela ostati na razini površnoga iskustva, to jest želje koja ne zahvati dubine bića. Isus bi htio da takva želja ide duboko, u samu bit života, da prodre do najdublje pore i da je vođena najozbiljnijim razlozima postojanja. Htjeti vidjeti onoga o kome smo čuli trebalo bi nas voditi do pravoga upoznavanja, a onda i do nasljedovanja. Isus bi htio da se damo privući njegovim životom, a ne samo da smo ga izvanjski čuli i vidjeli.

Nama doista nije dan dar takvog povijesnog susreta licem u lice s Isusom kakav bi imali spomenuti Grci u Evanđelju, ali nam je dan isti dar i poziv kakav je njima uputio Isus nakon onog prvog susreta koji se dogodio s njime u Jeruzalemu. Isus je vrlo dobro znao da im nema nikakve koristi ako ga susretnu samo kao neku atrakciju, kao zanimljivu osobu koju su između tolikih vidjeli na svome putu. Bilo mu je dobro poznato da njega susretne na ispravan način samo onaj tko usvaja njegove riječi i ide putem kojim je on hodio.

Isusa je ozbiljno susreo samo onaj tko je spreman ići za njim, kako sam reče: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. A onome tko ide za njim Isus daje dar poistovjećenja, što izražava riječima: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Te riječi odražavaju potrebu potpunog poistovjećenja i dijeljenja sudbine, kako sa strane onoga koji slijedi, tako i sa Isusove strane. Jer tko se do kraja založi vjerno ga služiti, to jest slijediti, Isusa je nadodao: Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Korizma je za nas vjernike vrijeme takvog poistovjećivanja s Isusom. Istinski ga je čuo i vidio ne onaj tko ima površne informacije i vizualnu percepciju njegova lika, nego onaj tko ga prima ozbiljno i svom dušom ide za njim. Istinski ga pozna onaj tko je spreman s njime i za njega umrijeti, onaj tko je spreman umirati sebi svaki dan kao pšenično zrno. Korizma je priprava i vježba u takvom nasljedovanju koje ide putem svakodnevnog umiranja s Isusom, kako bi se iz takve smrti rodio novi život i došli neizmjerni plodovi.

Neka nam stoga želja da vidimo Isusa ne bude tek usputna zanimljivost, nego ozbiljna odluka da ga istinski upoznamo i ostvarimo puno zajedništvo života s njime. Neka nam želja ne zastane na pola puta, na običnom poznanstvu i jednom susretu, nego neka nas vodi prema cjelovitom poistovjećivanju kako bismo ne samo iz usputnog poznanstva s Isusom, nego iz temeljitog poznavanja izvukli najveće moguće plodove. Neka želja za Bogom bude u nama više od puke radoznalosti koja se svodi na to da vidimo nešto ili nekog neobičnog, nego da nas vodi do samoga srca Božjeg života i njegove slave. Neka ta želja u nama bude toliko jaka da nas vodi k preobrazbi života i neka nam podari snagu da nasljedujemo ono  što nam Bog daje čuti i vidjeti dok susrećemo Isusa.

Isus stoga i nas svojom riječju vodi prema pravoj slavi i proslavi koju je na zemlji okusio. To je proslava uskrsnuća kojoj je usmjerena i naša korizmena priprava.

Isus zna da se prava proslava života događa u smrti i u poniženju, za razliku od nas ljudi koji slavom nazivamo blještavilo, pompu života i pljeskanje ruku koje nam odobravaju ljudske uspjehe.

Neupitna je činjenica da će svaki život proći kroz smrt, ali će se proslaviti samo onaj tko se digne iz smrti, čime se pokazuje što je stvarna slava koju Bog namjenjuje ljudima.

Ovo je bio ključ Isusova života po kojem je on svoje učenike učio kako se i sami mogu i trebaju proslaviti. A proslaviti su se mogli ako su išli za njim, te ako su poput njega nastojali da se na zemlji proslavi ime Očevo. Nadalje, mogli su se proslaviti ako su prihvaćali da se slava sastoji u slavnom umiranju, a ne u traženju ljudske slave. To jest ako su otkrili da je istinska slava u davanju slave Bogu svojim životom, a ne u traženju od Boga da nas proslavlja na zemlji ljudskom slavom.

Ne preostaje nam nego ozbiljno usvojiti njegovu pouku, te s njime proslavljati Boga na zemlji, kako bismo primili istu slavu na nebesima.

dr. Ivan Bodrožić