Stojimo pred tajnom križa, muke i smrti Isusove. To je najprije tajna ljudske nezahvalnosti, ljudske nepravde i zavisti, tajna grijeha čovjeka i čovječanstva, tajna zla. Isusa su izdali, osudili i ubili ljudi. Oko njega je masa puna mržnje, njegovi prijatelji i učenici u strahu su preplašeni i skriveni. Naizgled, Isus je bespomoćan pred tolikom silom zla i grijeha. Ali ne može se zaboraviti činjenica da je Isus govorio da slobodno daje svoj život i da mu ga nitko ne oduzima. Isus je slobodan u svojoj velikoj ljubavi.

On je slobodan i kad su mu ruke vezane, slobodan je i kada ga bičuju i trnjem krune, slobodan je u predanju i kad ga pribijaju na križ, te više ne može načiniti ni jedan pokret rukom ili nogom. Slobodan je od mržnje, od osvete, od ogorčenja. Slobodan je za ljubav i praštanje. Slobodan je i ostaje u ljubavi. Isus s križa prašta i ljubi. Ovo je stoga istinska pobjeda križa.

Samo preko Križa Isusovog dolazimo od prave i trajne sreće, koju nam ne može nitko nikada oduzeti. I konačno samo po Raspetom Kristu dolazi se i do vječnoga spasenja. Da, u križu Kristovu naše je spasenje. Raspeti Krist žeđa za spasenjem svih ljudi. Njegova ljubav sve obuhvaća i za sve trpi. Vjerojatno najviše trpi radi onih, koji tu ljubav odbijaju i preziru, jer prezrena ljubav uvijek najviše trpi!

U Isusovoj smrti vjera uočava početak i izvor našega života. Zato mi danas na Cvjetnicu, križ kitimo cvijećem ili maslinovim grančicama. Dakle, priznajemo križ kao stablo novoga života. Slavljem Cvjetnice počinje slavlje Velikog tjedna.

Mi želimo pozdraviti Isusa koji danas na nove načine ulazi u naše vrijeme. Želimo mu iskazati svoje divljenje za sve što je za nas učinio i čini. Prihvaćamo njegovo predanje kao hranu našega život. Kličimo mu „hosana“ kao zajednica, a ne kao ‘masa’, nego kao zajednica koja ga ispovijeda Bogočovjekom i koja živi u iščekivanju njegova slavnoga dolaska kad će svaki jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin!

Obnovimo svoja temeljna opredjeljena za Isusa

 Cvjetnica je dobila ime po početnom slavlju. U pro­cesiji, danas, ponavljamo gestu oduševljena naroda koji je dopratio Gospodina iz Betanije u Jeruzalem. Nosimo grančice, oduševljeni, pjevajući idemo za Isusom da mu izrazimo svoju privrženost i odanost. Grančicom koju smo nosili u procesiji okitit ćemo raspelo ili svetu sliku u našoj kući. Bit će nam znakom i podsjećajem da ostanemo vjerni Kristu Isusu. Sve do druge Cvjetnice. Do smrti. No, Cvjetnica je dvoznačna. Mnoštvo ga je poni­jelo kao slavodobitnika. Ali on je gledao ta lica i dobro znao kako će se mnogi iz toga svijeta za nekoliko dana okrenuti protiv njega. Danas: „Hosana-Bog te poživio!“ Sutra: „Raspni ga! Raspni!“ Želimo li mu doista ostati vjerni? Onda nas Cvjetnica uvodi u tajnu Velikog petka.

Stoga je u novoj liturgiji ova nedjelja dobila ime – nedjelja Muke. Do uskrsnog slavodobića treba da idemo putem Isusovim, putem križa.

 

Evanđelje   Mk 14, 1 – 15, 47

Muka Gospodina našega Isusa Krista.

Koju igru zaigrasmo u Isusovoj muci

Naizvan izgleda kao da je Muka Gospodina našega Isusa Krista plod igara slijepih sila ili udruženoga zla. Kao da je sva uvjetovana ljudskim intrigama i ljudskom zloćom. No vjernik u njoj otkriva Božji plan spasenja; zagonetan doduše i pun tajnovitosti, ali – njime gospoduje ljubav. „Bog je tako ljubio svijet da je Sina svojega Jedinorođenoga predao … da nitko ne pogine … nego da se svi spase“ (Iv 3,16 …) Pavao je tu muku doživljavao u jednoj riječi: „Ljubio me je i sebe je predao za mene“ (Gal 3,20)Ta jedinstvena Isusova predana ljubav jedini je dostatni odgovor pred misterijem križa.

Na početku muke rastrošna ljubav neke žene

Netko je zamislio muku Isusovu kao „divnu glumu“. Na pozornici čekaju različita odijela i različita mučila. Ljudi dolaze i svaki sebi odabire ulogu. U kojoj ulozi mi igramo u muci Isusovoj? U ulozi Petra, Jude, Pilata … onih divnih Marija …?

Muka počinje u kući Šimuna Gubavca, po svoj pri­lici Isusova ozdravljenika. I evo, Isusa potraži neka žena  možda i sama duhovna ozdravljenica Isusova. Ona učini gestu krajnje velikodušnosti, poštovanja, odanosti. Isus je proročki protumačio njen čin kao samilosni obred ukopa. On će umrijeti, u tjeskoban čas: između Priprave i Velikog blagdana, Pashe. Neće biti vremena ni za najosnovniji pietet oko njegova tijela … A uče­nici, evo, negoduju. Uvijek su se nemilo odnosili prema ženama. Kao pravi Židovi! Po nekim evanđelistima, Juda je bio predvodnik negodovanja. Činilo mu se da bi trebalo škrtariti kada je riječ o iskazima ljubavi i nježnosti prema Isusu … I na kraju, koliko je sam postao škrt! I kako je Isus pretkazao da će se ženina veliko­dušna gesta propovijedati – s Evanđeljem – po svem svijetu, neka je i ovo napisano njoj na čast! Za sve one koji žele – protiv tadanje ocjene samih učenika – biti prema Isusu rastrošni i velikodušni. Kao što se je on sav rastrošio od velikodušnosti iz ljubavi prema nama!

Što se to zbilo u Judi?

Kratka, vrlo kratka je riječ Marku potrebna da nas upozori na misterij zla koji se dogodio u Judi. Prodati učitelja i prokazati ga himbenim poljupcem! Baš poljupcem! Naš Vladimir Nazor je za sve nas, na svoj način, napisao u svom Križnom putu „najbjednijega od svih grešnika“: „Svoga Judu ja sam nosio u sebi.“

Isusovi prijatelji

 No imao je Isus i takvih prijatelja kojima je samo trebalo da im pošalje poruku i oni su sve za nj učinili. Takav bijaše onaj Neimenovani u čijoj je kući Isus pro­slavio Svetu večeru. Ima li Isus i danas tako odanih prijatelja? Tu se dogodio jedan od najvećih misterija Kristove ljubavi po kojemu će on zavazda ostati među nama, s nama, u nama. „Uzmite ovo moje tijelo … i ovu krv!“ Uzmite, jedite, pijte! Mojim se žrtvovanim tijelom i krvlju hranite i pojite kako biste mogli i vi žrtveno živjeti svoju istinsku ljubav prema Bogu i ljudima.

 Hvalisavi Petar

Kako je tužna povijest hvalisavca PetraKoliko je bio u se siguran! I kako je malo cijenio svoje suučenike! No na dnu, u njega je bilo oduševljene ljubavi, a ljubav Bog može uvijek oživjeti. Vele da nijedan evanđelista tako potanko i s toliko dramatičnosti ne pripovijeda pad Petrov kao Marko. Stoga u Marka čitamo Petrovu bolnu samoispovijest. I kad se pribrao – pijetlov ga je glas podsjetio na Učiteljevu riječ –kako se bolno kajao„I brižnu u plač.“

Dva bestidna procesa

Dva velika procesa, sa svim prividom pravde! Dva ogledna procesa za sve nečasne procese svijeta! Koliki su ljudi kroz povijest – pojedinci, (dosta budi spomenuti Tomu Mora) i velike skupine ljudi  na takvim procesima ozloglašeni, pod lažnim optužbama tuženi, po krivim svjedocima okrivljeni, u ime Boga i pravde na smrt osuđeni, ubijeni … Krist, uspravan na obadva procesa, ostaje snaga svih ne svinute šije! I kao uzor i kao onaj koji ponovno trpi u svojim najodabranijim  nasljedovateljima. Pa i onima koji možda i nisu čuli njegovo Ime, ali poput njega trpe za Istinu, Pravdu, Ljubav … A mi, jesmo li čisti u različitim, makar i malim – kućnim, susjedskim, sitnorazgovornim – procesima gdje se okrivljuju i otpisuju sve sami mali kristi …?

Baraba – Isus

Nitko kao Marko ne zastaje na cjenkanju između Pilata i svjetine, podgovorene židovskim vjerskim vlastima. Isus – Baraba! Za koga sam? Za Isusa? Ili za Barabu? Nije li u meni ne samo Juda nego i Baraba komu je Isus žrtvovan? Ne mora se sva drama Isusova događati na velikom planu. Moguće su i male Muke Isusove, minijaturne. A ipak, svaki pomilovani Baraba u meni, opasnost je za Isusa komu se inače kunem na vjernost kao ono Petar, komu inače kličem: „Hosana!“ kao onomadne svjetina koja je sada protiv njega zatražila Barabu.

Što znači: predati se? 

Marko marljivo bilježi u Muci Isusovoj glagol predati. Ćuli smo taj glagol u Ivana (Iv 3,16) i Pavla (Gal 3,20). Sam se Isus predaje (Mk 9,31; 10,33). Juda ga predaje (Mk 14,10-11.21.41; 15,10.15). I Pilat ga „preda da se razapne“ (15,15). Bibličari upozoravaju da je glagol predati bremenit sa svoje dvoznačnosti. U dnu toga glagola stoji ono nepokolebljivo nutarnje predanje Isusa Ocu, ono predan je kojim je Otac nama predao-darovao svojega Sina, ona pripravna ljubav kojom se Isus predaje-dariva nama. A povrh toga glagola  obremenjena Isusovom dragovoljnom ljubavlju kojom je na smrt i do smrti ljubio Oca i nas – igraju loši izrazi i ljudska iznakaženja glagola: predati-izdati-izručiti zlostavljanju i samoj smrti.

Satnikova vjeroispovijest

Marko vodi svoju nit Isusove muke i smrti k posljednjoj riječi. Tu je posljednju riječ, jer Marko piše za kršćane u Rimu, trebao izraziti jedan slučajni prisutnik, ali ondje po službenoj dužnosti. I taj je bio Rimljanin. On daje pravu završnicu svemu ovom izvještaju Muke: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.“

Mir ukopa – predigra uskrsnog iznenađenja

Sudjelujemo s Markom u Isusovu ukopu. Marko piše ove retke s čudesnim mirom, pazeći opet da sve spomene što se načinilo oko mrtvoga tijela. Mir ovih redaka već priprema na ono jedinstveno iznenađenje Božje, na us­krsnuće. Grob je dobro zatvoren. Kamen je dokotrljan. Kristova je sudbina dobro zapečaćena.

No Bog ima svojih velikih, jedinstvenih iznenađenja. I za svojega Sina. I za nas. S tom mišlju uđimo u Veliki tjedan i pomno dajmo da nas obuzme sam misterij smrti i uskrsnuća. AMEN!

fra  Bonaventura Duda