„On slabosti naše ponije, naše boli uze na se.“

Ovim pomnim praćenjem muke Gospodina našega Isusa Krista i otkrivanjem križa postali smo svjesni koliku je ljubav očitovao Bog za nas, prinoseći svoga sina za savršenu žrtvu.

Bog samoga sebe uzima za žrtveni dar da bi otkupio čovjeka od svega zla grijeha i sklopio jedini vječni savez, koji se onda ostvaruje u slobodi života, u radosti. Mnoštva koja će nagrnuti danas na ovaj dan sakupljati će se zato jer je možda danas nekakav veliki dan. No ako nas ovaj dan neće potaknuti na život koji je u stalnosti vjere i donijeti korjenite promjene neće se dogoditi ništa. Biti će to dan kao i svaki drugi.

Ovaj događaj danas je velik ne po nekoj vanjštini običaja i tradiciji, on duboko zadire u savjest svakog od nas u kojoj se treba postaviti ono razumno pitanje koje nas može i zabrinuti ili nas pak i rastužiti. Imamo li snage svakim danom biti svjedokom Isusa Krista? Jesmo li doista vjernici ili običajnici? Koju istinu mi živimo? Kojoj istini mi služimo? Ovi dani u kojima jesmo, podijeljeni su između Pilatovske istine površnosti i istine Isusa Krista osloboditelja i ozdravitelja čovječanstva. Koju smo istinu odabrali za naš život?

U naše vrijeme i u našem društvenom poretku vrijedi sve što vodi prema gore. Zadržati mjesto na vrhu, stajati na podiju pobjednika, srušiti neki rekord. To je ono što pobuđuje pozornost, privlači na sebe pogled, donosi puno novca, nagrade, slavu. Ipak to nije put kojim je išao Isus, radikalno je drugačiji. To nije put pokretljivosti prema gore nego pokretljivost prema dolje, put poniženja, put do najniže točke, stajanje u posljednjem redu, stupanje rubom umjesto stajanja u središtu. Put blizine čovjeku.

Zašto se isplati odabrati Isusovu istinu i njegov silazni put, put poniženja, put ka siromasima, shrvanima, onima koji trpe, k potisnutima na rub društva, k osamljenima, gladnima, umirućima, izmučenima, beskućnicima, k svima koji vape za milosrđem? Jer je to put koji čovještvo posvećuje. Jer je to put prema nama samima. Ništa u ovom trenutku nije bitno osim postati svjestan dara koji smo dobili otkupiteljskom žrtvom i započeti je istinski živjeti.

Isus ne kaže: Načini sebi križ! ili Traži sebi križ! Svatko od nas ima neki križ. Nitko sebi ne treba činiti križa niti ga tražiti. Križ koji imamo dovoljno je težak za nas. Ali jesmo li spremni uzeti ga na sebe, prihvatiti ga kao svoj križ poput Krista? Možda patimo od depresije, možda smo svjedoci konfliktnih situacija u svojim obiteljima, ili smo žrtve nasilja. Ništa od toga nismo tražili, ali to su naši križevi. Možemo ih ignorirati, negirati, odbaciti ih ili ih mrziti. Ali možemo ove križeve i prihvatiti te ih prinijeti na križ Krista otkupitelja kako bi postali zajedničko prikazanje žrtve i s njima nasljedovati Krista.

Iskusimo ozdravljujuću prisutnost Krista. Krist ranjeni ozdravitelj povija danas rane čovječanstva, rane svakoga od nas. Njegove pribijene raširene ruke grle svakog od nas jer nas voli i jer svakog od nas želi voljeti. Valja se odvažiti prihvatiti taj zagrljaj spasitelja i otkupitelja kako bismo osjetili tu snagu koja ozdravlja i posvećuje.

Kriste, svrni svoj pogled na svoj izmučeni narod i ozdravi nas od grijeha te nas posveti ozdravljenjem milosti vjere. (D. B.)

 Držimo se tog svetog sredstva spasenja i budimo čvrsti u svojoj ljudskosti poput našega Gospodina koji umire da bi nama dao čvrstoću i da bi zaštitio našu ljudskost u svim zemaljskim izazovima. Usvojimo u svoj život sveti križ Gospodinov da nikada ne padnemo u iskušenje pogaziti i lomiti čovjeka, već da uspravni i ponosni na dar vjere koji nam dolazi od našega Gospodina, možemo svakog posrnuloga čovjeka pridizati i privoditi spasenju i životu vječnome.