U osvit “prvog dana nakon subote” snažno je odjeknuo navještaj Života koji je pobijedio smrt: “Dux vitae mortuus / regnat vivus – Vođa živih pade tada, / i živ živcat opet vlada!”

Potresna novost uskrsnuća je tako važna da je Crkva ne prestaje proglašavati i proteže njezin spomen osobito na svaku nedjelju: svaka je nedjelja, naime, Dan Gospodnji i tjedni Uskrs Božjeg naroda.

Zato je temeljno za našu vjeru i za naše kršćansko svjedočenje naviještati uskrsnuće Isusa iz Nazareta kao stvarni, povijesni događaj o kojem postoje mnoga i vjerodostojna svjedočanstva. Snažno to ističemo jer, i u ovim našim danima, ima onih koji pokušavaju zanijekati njegovu povijesnost i tvrde da je evanđeosko izvješće mit te ponavljaju i podastiru stare i već otrcane teorije kao nove i znanstveno potvrđene. Sigurno da uskrsnuće nije za Isusa bilo tek puki povratak u prethodni zemaljski život.

U tom slučaju, naime, bilo bi nešto što pripada prošlosti: prije dvije tisuće godina jedan je čovjek uskrsnuo, vratio se u prethodni život, poput, primjerice, Lazara.

Uskrsnuće se postavlja u jednu drugu dimenziju: to je prijelaz u sasvim novu i duboku dimenziju života, koja se tiče i nas, koja obuhvaća cijelu ljudsku obitelj, povijest i sav svemir. Taj događaj, koji je uveo novu dimenziju života i raskrilio ovaj naš svijet prema vječnom životu, promijenio je život očevidaca kao što to pokazuju evanđeoska izvješća i drugi novozavjetni spisi; to je navještaj kojeg su cijeli naraštaji muškaraca i žena tijekom stoljeća s vjerom prihvaćali i svjedočili, nerijetko i po cijenu vlastite krvi, znajući da upravo tako ulaze u tu novu dimenziju života.

I ove godine, na Uskrs, u svakom kutku zemlje, odzvanja nepromijenjena i uvijek nova radosna vijest: Isus koji je umro na križu uskrsnuo je, živi slavan jer je porazio moć smrti, uveo je čovjeka u novo zajedništvo života s Bogom i u Bogu. To je pobjeda Uskrsa, naše spasenje! I sa svetim Augustinom možemo pjevati: “Kristovo uskrsnuće je naša nada!”, jer nas uvodi u novu budućnost.

Tamu i mrak Velikoga petka i Velike subote osjećamo danas i mi, ljudi trećeg tisućljeća… Probijamo se kroz njih kušajući bol koju čovjek sebi i drugima stvara svakoga dana, iako znamo da smo pozvani i stvoreni za radost. Nažalost, toliki je broj ljudi prikovanih na križeve gladi, žeđi, nasilja, ovisnosti, laži…

Nestrpljivost ljudske ljubavi i nemirenje s tamom jednu je ženu tjerala na grob. Sve se dogodilo u zoru uskrsnoga jutra, “još za mraka” (Iv 20, 1).

Toga je uskrsnog jutra sve započelo trkom, najprije Marije Magdalene, a zatim i dvojice učenika, Petra i “onoga kojega je Isus ljubio” (Iv 13, 23). Marija, željna života i ljubavi, ne može prihvatiti Učiteljevu smrt, traži ga na pogrešnome mjestu. Dvojica učenika, Petar i Ivan – ni oni nisu usvojili logiku umiranja.

Ali, toga jutra, “još za mraka” nebo je zaigralo od radosti, jer je silnom mnoštvu ljudskih sinova i kćeri zauvijek omogućilo povratak u kuću Očevu. Bog se nije pomirio s odlaskom svoje djece iz Očeve kuće. On nas traži i u raljama posljednjeg neprijatelja života – u grozoti smrti. Širom je otvorio vrata neba, doma koji jedini daje smisao života svakom čovjeku.

Svjetlo Kristova uskrsnuća obasjalo je sav stvoreni svijet, ali ponajprije ljude koji u teškom životnom hodu mogu vidjeti razvaljena vrata smrti i gledati put prema nebu koje ih očekuje. A život, i u boli ili, upravo u boli – nošen je nadom. Pobjednički krik smrti i pakla o mrtvome Isusu uzmiče, ostavljajući prostor pjesmi, zaljubljenosti u život koja počinje riječima: Krist je uskrsnuo! Naš Bog jest Bog koji daruje radost i nadu, no na nama je da ih prihvatimo. Nije teško vjerovati u Boga koji s nama dijeli naše boli, ali teže je s njime dijeliti radost, jer ona nas obvezuje da gledamo dalje, da podignemo pogled… ne ostajući zatvoreni u sebe.

Uskrsli Krist Gospodin je u našim očima zapalio iskru koja omogućuje promatranje svijeta njegovim pogledom i življenje u Njegovu otajstvu. To ima i svoje duboke praktične posljedice.

Kao Crkva, zajednica smo uskrsnulih koji u vjeri grade novi svijet ljubavi, nasuprot obeshrabrenosti izazvanoj sebičnošću. Na taj način i mi uzlazimo na križ sebedarne ljubavi. Stoga, slaviti Uskrs znači ljubiti. Uskrs – ljubavlju daje križevima smisao… Nažalost, ne uspijevamo uvijek živjeti Uskrs na takav način da u djelo provodimo ljubav kojom nas Bog ljubi.

Hoće li ovoga Uskrsa – Krist Uskrsli zagrijati tvoje srce, preobraziti tvoj život, unijeti mir u tvoje nemire, jasnoću u tvoje sumnje, odlučnost u tvoju nesigurnost? Hoće li u tebi biti više i jasnije vjere i spoznaje Sina Božjega Isusa Krista?

Najčešće bježimo od ozbiljnih pitanja i život prepuštamo pretpostavkama i stilu tvrdnje: ja vjerujem od malih nogu! No, da li zaista vjeruješ?

Što ti znači tvoja vjera?

Možeš li je nekome posvjedočiti? Oblikuje li ta vjera tvoj konkretni život u obitelji, na radnom mjestu, u politici, ekonomiji, u crkvenoj zajednici? Pomaže li ti vjera da si apsolutno siguran u Božji pogled na čovjeka, na život i njegov smisao?

Ne prihvatiš li Isusovo uskrsnuće kao apsolutnu sigurnost vjere, tada ćeš se stalno kolebati i sumnjati, na tebe će svatko moći utjecati i u onim najtemeljnijim pitanjima života. No, zakorakneš li i prihvatiš istinu vjere: Isus je uskrsnuo! – tada tome više neće postojati nikakva alternativa.

Poput Marije Magdalene pohitajmo na Kristov grob “još za mraka” – čuti vijest da razloga strahu nema, jer Isus Krist je živ i prisutan! Da je s nama u sve dane, sve do konca svijeta!

fra Ante