»U ispovijedi se ne hvalimo zbog svog pravednog života: „Nisam nikoga ubio. Ne kradem. Nikoga ne mrzim…” Tako govoreći, učinili bismo grijeh oholosti (Ja sam savršen) i grijeh laži (jer nitko nije savršen). Dakle, svi smo grešnici i nitko ne može tvrditi da grijeha nema…”

Mnogi su me pitali kako se dobro, odnosno ispravno ispovijedati.

Iako zasigurno prakticiramo ovaj sakrament, o njem smo poučeni još od malih nogu, redovito slušamo župnikove pozive na pomirenje s Bogom te smo uglavnom svjesni što nam čini taj poseban susret s Milosrđem, ipak je korisno dodatno razmotriti neke činjenice…

„I JA TE ODRJEŠUJEM OD GRIJEHA TVOJIH” – TO PREKO SVEĆENIKA IZGOVARA SAM GOSPODIN

U ispovjedaonici se susreću tri osobe: Bog, svećenik i pokornik. Svećenik je pozvan i ovlašten od samoga Uskrslog Gospodina da miri vjernike s Bogom: Dahnu u njih i reče im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23). I apostol nas Jakov potiče: Ispovijedajte grijehe jedni drugima i molite jedni za druge, da ozdravite (Jak 5,16). Kao predstavnik Crkve, zajednice Kristovih učenika, zaređeni svećenik oprašta grijehe pokorniku i u ime Crkve, ne samo u Božje ime. Time se onaj koji ispovijeda grijehe kaje jer je naštetio i Crkvi, svojim bližnjima, i u ime tih bližnjih pod okriljem ispovijedi dobiva pomirenje i oproštenje. Inače bismo morali stati pred Crkvu u, na primjer nedjeljnom bogoslužju te braću i sestre ponizno zamoliti za oprost. Kao posrednik Božje milosti, svećenik izgovara one spasonosne, divne riječi koje u biti sâm Gospodin izgovara preko „instrumenta“ svoga milosrđa: I ja te odrješujem od grijeha tvojih…

ŠTO ISPOVIJED (NI)JE? (ISPOVIJED JE ZA ONE KOJI GRIJEŠE I KOJI ŽELE PONIZNO ZAMOLITI GOSPODINA DA IM SE SMILUJE)

No, ne bih ovom zgodom išao duboko u teološku ili duhovnu srž ovog sakramenta Božjeg milosrđa. Naprotiv, želio bih propisati o nekim čisto praktičkim aspektima koji često muče vjernike. Prvo, što ispovijed nije? Sigurno nije OPRAVDAVANJE svojih postupaka jer opravdava nas Isus pred Ocem.

Nije ni OPTUŽIVANJE u smislu da optužujemo druge za svoje nevolje i grijehe, ili da okrutno optužujemo sebe okrivljujući se za sve zlo; optužuje nas naime đavao.

Ispovijed je PRIZNANJE. Nadalje, u ispovijedi se ne nabrajaju pozitivne životne situacije, odnosno ne hvalimo se zbog svog pravednog života: „Nisam nikoga ubio. Ne kradem. Idem redovito nedjeljom na svetu misu. Nikoga ne mrzim. Nikada nisam ogovarala susjede…“ To ne govorimo iz više razloga, a prvi i osnovni je zato što bismo tako govoreći – sagriješili. Učinili bismo grijeh oholosti (Ja sam savršen) i grijeh laži (jer nitko nije savršen). Ovakvo ispovijedanje mogu eventualno učiniti sveci čije kipove imamo u crkvama. Jer, Pismo izričito kaže: Svi su sagriješili i potrebni su slave Božje (Rim 3,23). Dakle, svi smo grešnici i nitko ne može tvrditi da grijeha nema. Još konkretnije upozorava nas sveti Ivan kada piše: Ako tko tvrdi da nema grijeha, pravimo Isusa lašcem i riječi njegove nema u nama… (usp. 1 Iv 1,10).

Dio je ljudske prirode da se opravdava, da se hvali i dokazuje. Ranjeni smo grijesima i nesavršenostima bližnjih, stoga imamo potrebu o sebi govoriti najbolje, sebe veličati i sebe braniti. Mnogi misle da je vrijeme svete ispovijedi upravo taj trenutak kada se mogu na neki način zaštititi od napada i namjerne ili nenamjerne zloće drugih pa u ispovijedi opisuju svoje dobre strane naglašavajući dobra djela ili svoje dobre nakane. No, ispovijed nije vrijeme za to.

Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe, na njega pade kazna, radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53,5). Nema sumnje, koliko god dobri i pobožni bili, uopće nismo po sebi ni dobri ni pobožni; to nije naša zasluga i nemamo se prava hvaliti pred Bogom.

Možda smo samo dobri i pobožni kad nam sve ide dobro? Možda je ta dobrota i pobožnost nekako „naučena“ ili je izraz kulture i običaja u kojima živimo? Možda su te vrline zapravo samo nekakav štit ili obrambeni mehanizam ili zatvoreni svijet koji smo izgradili zbog vlastite ugode i samozadovoljstva?

Kako god bilo, ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je Bog i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde (1 Iv 1,9). Novozavjetni su pismoznanci i farizeji (pfariseo znači „čist, neokaljan, pobožan, odvojen“) puno molili, čitali i znali napamet Toru, vodili vjerske škole, izvršavali gorljivo sve moguće zapovijedi i propise, postili, pomagali sirotinji, prednjačili u vjerskim dužnostima u sinagogama…

Pa ipak su, kad je došao Onaj koga su „tako dobro poznavali“, istoga razapeli. A On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kojemu imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha (Kol 1,13-14). Zamislimo kako bi iscrpljujuće bilo našim svećenicima kad bi se vjernici na primjer tako ispovijedali da samo i uvijek govore o dobrima koje su učinili, o kvalitetama koje posjeduju… To bi pastirima bio velik teret. Dotukla bi nas spoznaja da su nam župljani sveci, a mi takvi veliki grešnici. Hehe. Zato apeliram: ispovijed je za one koji griješe i koji žele ponizno zamoliti Gospodina da im se smiluje. Čim stojiš u redu za ispovijed i klečiš u ispovjedaonici, pokazuješ Crkvi (narodu) da si grešnik, da griješiš, da na savjesti nosiš trpljenje zbog grijeha, da tražiš oprost i kaješ se. Zato ne treba sve to negirati i okrenuti u samom sakramentu, zar ne?

U ISPOVIJEDI ISPOVIJEDAMO ISKLJUČIVO SVOJE GRIJEHE

U sakramentu pomirenja (kako se ispravno i cjelovito naziva ovo otajstvo, čijega je samo dio ispovijed) u vrijeme ispovijedi, trebamo obratiti pozornost na mogućnost ispovijedanja – tuđih grijeha. Yes, i to se zna dogoditi. Svima nama. „Moj suprug je… Svekrva mi je… Susjed mi radi probleme u… Kuma me neprestano… Šef je rekao…” Za njih molimo i njima svjedočimo svoju ljubav prema Bogu i njima, a ako su nam neprijatelji, tada još više za njih molimo i s većim ih žarom ljubimo, prema onoj Gospodnjoj: Ljubite svoje neprijatelje… Blagoslivljajte, ne proklinjite… Praštajte… Molite za one koji vas progone… (Mt 5,43 itd.) U ispovijedi dakle ispovijedamo isključivo SVOJE grijehe.

NE OPRAVDAVATI GRIJEH. „LJUDSKI JE PADATI, ANĐEOSKI UZDIZATI SE, ĐAVOLSKI OSTAJATI NA DNU.”

Ponekad donekle razumljivo, nismo pozvani opravdavati svoja nagnuća prema grijehu i sâm čin grijeha. To bi izgledalo ovako, da pojasnim: „Morao sam slagati… Svi mladi to rade… Ukrali su meni, ja njima… Od rođenja sam takva… To je nešto nepobjedivo u meni…“ Nikada nećemo sve u životu shvatiti. Nećemo moći sve ni prihvatiti. Niti ne moramo sve shvaćati i prihvaćati. „Ljudski je padati, anđeoski uzdizati se, đavolski ostajati na dnu.” Priznaj krivicu, pokaj se za svoje sudjelovanje, uzdaj se u Gospodina, traži oprost i milosrđe. I grijeha se njihovih i bezakonja njihovih više neću spominjati (Heb 10,17).

RAZLOG ZA ISPOVIJED MORA BITI GRIJEH I POKAJANJE ZA GRIJEH. NE „ZATO KAJ JE PRVI PETAK U MJESECU”

Prekrasna je pobožnost zadovoljštine Presvetom Srcu Isusovu dana svijetu preko svete Marije Margarete Alacoque. Međutim, Isus je zahtijevao devet prvih petaka, ne sve prve petke u godini. Nažalost, danas se toliko malo tumači ova pobožnost da su vjernici zaboravili povijest, uzroke, nakane i tijek iste. Imamo prve petke zbog prvih petaka. Skoro pa besmisleno. I ako nemaš potrebe za pomirenjem, moraš ići na ispovijed jer je prvi petak. Mislim da to Gospodin nigdje nije zapovjedio. Duh Sveti potiče svakog vjernika da ispituje svoju savjest i da priznaje svoje grijehe i ne treba čekati prvi petak da se to i učini. Preporučam dakle da svatko tko želi obavljati prve petke, dobro prouči svu poruku i pouku dotične pobožnosti i onda tako postupi, kako je Gospodin obrazložio i preporučio. I mir Božji, koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu (Fil 4,7)

NA ISPOVIJED NE DOLAZIMO DA BISMO SE, KAKO PONEKI ZNAJU REĆI, „OSJEĆALI LAKŠE”

Moram nježno upozoriti da na ispovijed ne dolazimo da bismo se, kako poneki znaju reći, „osjećali lakše“. Sigurno da sveta ispovijed na neki način donosi duševno olakšanje, jer grijeh, osim što razara duh, uništava i živce (psihu, dušu). Jer plaća je grijeha smrt… (Rim 6,23) Grijeh je svakako uzrok i bolesti i nesreća i nezadovoljstva općenito. U tom smislu, nakon ispovijedanja se možemo osjetiti sretno, mirno, zadovoljno, kao „lakši unutra, u biću“. Ali naravno da ispovijed ne možemo smatrati običnim razgovorom uz kavu, kad prijatelju ili kolegici „otvaramo dušu“ i „olakšavamo se“. Svećenik, naime, nije psihijatar. Makar znamo za ono da „gdje nestaje sakramenta ispovijedi, otvaraju se savjetovališta i klinike“. Pogledajmo samo moderan Zapad gdje se crkve zatvaraju i prodaju… Svećenik nije i ne može pa i ne treba biti stručnjak u svim životnim područjima i problemima. I mi smo samo ograničeni ljudi, stoga u ispovijedi treba gledati Isusa, koji ondje liječi, savjetuje, krijepi svojim metodama, kako je zapisano: On liječi one koji su srca skrušena i povija rane njihove (Ps 147,3).

‘RECEPT’ ZA DOBRU ISPOVIJED. GRIJESI KOJI SE RIJETKO ISPOVIJEDAJU

Dakle, evo recepta: činjenice – priznanje – odreknuće – pokajanje – skrušenost – odluka. To bi bila ispovijed sama u sebi.

Do toga naravno dovodi ispit savjesti, a nakon ispovijedi borba i prikladan način života, koji tu borbu podržava i pomaže da milost pobjeđuje.

Molimo za to ovako: Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni (Ps 51,12). Dodao bih još neke grijehe, koji se rijetko ispovijedaju, jer David kaže: Od potajnih grijeha očisti me, Gospodine! (Ps 19,13)

To su, između ostalog: licemjerje, dvoličnost, zamjeranje, visoko mišljenje o sebi, dvosmislenosti, polu-istine, krive/grešne/podle nakane, život duhom svijeta, uznositost, znatiželja, radost zbog tuđe nevolje, ocrnjivanje bližnjih, upletanje u tuđe živote (brakove), sprječavanje začeća, veličanje naših uspjeha, pretjerivanje, neispravan odgoj djece, molitva zbog straha od Boga ili kao „ucjena“ Boga ili kao dodvoravanje Bogu…

Također, vrlo će rijetko oni vjernici koji ogovaraju ili neprovjereno kritiziraju svoje svećenike to i priznati svećeniku iza rešetaka. Nekako im je neugodno. Da ih župnik iza rešetaka ne bi izrešetao. U ljudskoj je paloj prirodi zapravo prisutna i ta potreba da skrivamo grijehe, pokušavamo ih drugačije prikazati, teško se odlučujemo na istraživanje o uzrocima grijeha… Pogotovo ako je riječ o šestoj Božjoj zapovijedi; spirala ili druga kontracepcija, abortivna ili ne-abortivna jedno je od vrlo neugodnih prijestupa koje bismo rado prešutjeli. Ako štogod namjerno zataškamo, nije nam oprošteno i nemir ostaje. U savršenom će miru čuvati one koji se u njega uzdaju i čije se misli njemu okreću (Iz 26,3).

Eto, dadoh neke smjernice i pouke. Ako sam pogriješio, imam rješenje. Ispovijed.

pater Marko Glogović