Kroz korizmu u našoj župi imamo svakog utorka i petka u 18 h prije sv. mise – Križni put!

Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, krećemo na korizmeni hod intenzivnijeg duha molitve i promišljanja, pokore i posta. Ulazimo u “povlašteno” liturgijsko vrijeme koje, dok nas pripravlja na proslavu Uskrsa – srca i središta liturgijske godine i čitavog našeg života – poziva sve nas, mogli bismo čak reći i izaziva, da damo odlučniji zamah svome kršćanskom životu.

Običaj je u našim crkvama da se na ovaj dan vjernici obilježavaju pepelom. Pepeo je simbol onoga praha iz kojeg je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u prvim poglavljima Knjige postanka.Prah je slika naše običnosti. Svaki je dijelak te prašine tako bezličan, ni po čemu drugačiji od drugog praška, za obično oko ograničenog stvorenja. Prah je u tom pogledu onda i slika anonimnosti, utopljenosti u masu. Osjećamo u toj slici svoju bezimenost! Kada zaboravimo da se to i nas tiče, misleći na prašinu ili gledajući prah, osjećamo potpunu ravnodušnost. Što bi nam takva prašina i trebala značiti?

Kroz različite druge slike, osobito one iz Biblije, prah je slika ništavosti: vjetar raznosi prašinu, ljudi po njoj gaze, kao da ona zapravo nije ništa. Prah je slika bezličnosti, bez oblika i sadržaja, nema nikakvu osobnost i značenje.

Na ovaj čudesan dan, koji se po prahu i pepelu zove Pepelnicom, ne želimo sve to zanijekati, nego postati toga svjesni! Čovjek je prah, iz prašine uzet. To znači da je on smrtnik koji je toga čak i djelomično svjestan. Doduše, nosi u sebi tajnu duše, može spoznavati i odlučivati, može ljubiti i činiti dobro, može se i okrenuti od Boga. No, tada je to izvor tjeskobe i još dublje nesigurnosti. Svoju malenost u istini prepoznajemo u susretu s onim koji je jedini svet, u odnosu na jedinu i jedinstvenu veličinu svega, na Boga.

Sve je to istina koja nam se želi posvijestiti na Pepelnicu. Ipak, postoji i izazov toga dana. Da, od praha smo uzeti, ali smo Božjim srcem, Božjim rukama oblikovani. Po sebi smo prašina, ali snagom i ljubavlju Stvoritelja postali smo osobom, čovjekom. Iz zemlje smo uzeti, ali smo oblikovani za nebo, tj. za život s Bogom. Posipajući glave vjernika pepelom, svećenik kaže: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš” (usp. Post 3,19), ili ponavlja Isusov poziv: “Obratite se i vjerujte Evanđelju” (usp. Mk 1,15).

Oba ova oblika predstavljaju podsjećanje na stvarnost ljudskoga postojanja: ograničena smo stvorenja, grešnici uvijek potrebni pokore i obraćenja. Kako li je važno čuti i prihvatiti ovaj poziv u ovom našem vremenu! Kad proglašava svoju potpunu autonomiju od Boga, suvremeni čovjek postaje rob sebe samoga i često se nađe u neutješnom položaju. Poziv na obraćenje tako je poticaj na povratak u zagrljaj Boga, nježnoga i milosrdnoga Oca, poticaj na pouzdanje u Njega, na povjerenje Njemu poput djece koju je usvojio i koja su preporođena njegovom ljubavlju. Mudrom pedagogijom Crkva ponavlja da je obraćenje ponajprije milost, dar koji otvara srce beskrajnoj Božjoj dobroti. On sâm svojom milošću pretječe našu želju za obraćenjem i prati naše napore prema punom prianjanju uz njegovu spasonosnu volju.

Obratiti se, dakle, znači dozvoliti da nas osvoji Isus (usp. Fil 3,12) te se s njime “vratiti” Ocu.

Tragedija je čovjekova kada zaboravi da svoje dostojanstvo i svoje biće duguje Bogu. Najveći je i iskonski čovjekov grijeh kada je poželio vlastitim silama i posizanjem za zabranjenim voćem postići ono što mu je đavao šapnuo: da postane kao Bog. Posegnuo je za nečim što se ne da zaslužiti ni zaraditi.

Htio je oteti ono što se može samo darovati. Zanijekao je istinu o svojoj stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Tada je shvatio koliko je gol, bez dostojanstva i stabilnosti.

Čovjek je po sebi prah i u prah se vraća. Međutim po snazi ljubavi Božje, po tom božanskom pozivu na život, čovjek je stvorenje Božje.

A po daru Sina Božjega koji je čovjekom postao, svi smo pozvani na dostojanstvo djece Božje.

Po sebi, prah smo i pepeo. Po Božjoj ljubavi dragocjeni smo u očima i srcu Božjem… 

fra Zvjezdan