U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ ( Mk 1, 12-15 )

Korizma se može nazvati jakim vremenom liturgij­ske godine i kršćanskog života. Nedjeljna su čitanja vrlo pomno odabrana. žele poslužiti duboku posvešćivanju kršćanskog poziva. U svakom od tri nedjeljna kruga (kroz tri godine) prva korizmena nedjelja je usredotoče­na na Isusovo napastovanje u pustinji. No svaki evan­đelist ima svoj kut promatranja. Mi ćemo se ove godine čvrsto nasloniti na Markovu verziju jer i ona ima posve osobitu poruku. Isus, odmah nakon krštenja, pun Duha Svetoga polazi u pustinju. Pustinja je u Bibliji povla­šteno boravište velikih duhova koji – daleko od ljudske vreve; istražuju Božji plan i traže Božja uporišta za svoj život.

U isto vrijeme, pustinja je mjesto velikog okršaja sa silom Zla, sa samim Zlim ili Hudobnim (kako ga zove staroslavenski Očenaš). To su za Isusa bili dani snažnog nutarnjeg opredjeljenja za veliko mesijansko djelo koje je stajalo pred njim. Isus se na početku ko­rizme pojavljuje kao idealni kršćanin, točnije kao kršćaninov ideal.

Kršćanin je čovjek ucijepljen krstom u Krista. Stoga živi pod stalnim „nagonom“ Duha koji ga nuka na dobro. Osjeća potrebu pustinje da upozna Božji plan sa sobom i da taj plan, na Boga naslonjen, provede u svom životu. Unatoč svoj vlasti i sili Neprijateljevoj. Ta Bog je s njime, kao i s Kristom, svojim ljubljenim Sinom.

Pustinja – domovina duša

 Već smo u uvodu naglasili temeljnu poruku. Marko se ne zaustavlja na drami napastova­nja, kao Matej i Luka. Njemu je stalo da istakne ovo:

Krist odmah nakon krštenja, nagnan Duhom, polazi u pustinju. Tu upotrebljava vrlo jak izraz: „Duh ga nagna, natjera“, čime ističe neodoljivu snagu Duha Svetoga koju je u sebi ćutio Isus. 

Pustinja, po Marku, nije bez sumnje mjesto na­pastovanja. Naprotiv, u njegovu evanđelju ona je po­vlašteno mjesto nesmetanoga susreta s Bogom (Mk 1,35; 6,31). Ona podsjeća na onih 40 godina što je Bog svoj narod vodio pustinjom. Tu se oblikovao Božji narod. Primio je od Boga Zakon. Sklopio s Bogom Savez. Ču­desno je Bogom nahranjen (usp. Mk 6,35) i očuvan. Tu se spremio za junački ulazak u Obećanu zemlju. 

Pustinja bijaše za Isusa mjesto sučeljenja sa Soto­nom. Marko ništa pobliže ne označuje. No sav nastavak njegova evanđelja pokazuje Isusa kao pobjednika nad svim mogućim očitovanjem sotonskim. 

„Bijaše sa zvijerima“ može označiti strahotnost pustinje, ali i potpunu izručenost zaštiti Božjoj. No ima vise mjesta Sv. pisma koja dopuštaju da se ovdje nazre obnova izgubljenoga raja: Isus, sav Božji, omirotvoruje sav svijet: i čovjeka i zvijeri i prirodu.

Marko se žuri da Isusa izvede iz pustinje na ce­ste Galileje gdje „propovijeda Evanđelje Božje“. Nije­dan evanđelist nije tako kratko i jako sročio sadržaj Isusova naviještanja. Stoga je ta riječ Isusova ušla u novi red pepeljenja. Što znači izraz Evanđelje Božje? U izvorniku dobri grčki gramatičari i stilisti otkrivaju tzv. genitiv subjektivni i objektivni. To je Evanđelje koje nam sam Bog, Otac, upućuje po svom Sinu. U isto vrijeme, to je Evanđelje o Bogu: Isus nas uvodi u najdublje tajne samoga bića Božjega. No u isto vrijeme otkriva nam i nas same: mi smo miljenici toga Boga, mi smo njegovi sinovi i kćeri, pa stoga među sobom sa sasvim novoga naslova braća.

Pozvani smo da zaživimo s Bogom i Bog da živi u nama. 

 fra Bonaventura Duda