U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“ Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. Riječ Gospodnja. (Lk 7, 16) 

Bolest! To je riječ koju sigurno svaki čovjek najčešće izgovara. Što je bolest? Neki poremećaj na ljudskom tijelu, u ljudskom tijelu ili i u ljudskoj duši. Stručnjak bi to definirao sasvim drugačije. Sretneš li poznanika, pa ga pitaš kako je; on će odgovoriti makinalno: dobro i otići dalje sa svojim mislima ili će zastati i reći: danas se ne osjećam dobro, muči me tlak, boli me glava, loše sam volje, čekam liječničke nalaze, pa se bojim kakvi će biti i puno toga još … Ali, bolest nije samo bolest tijela. Bolest često sa sobom donosi i ranjenost odnosa, ranjenost zajedništva s drugima. Ranjenost se događa pojedinačno među ljudima, ali i u društvu. Ova bolest odnosa se teže liječi od fizičke, pojedinačne bolesti.

Isus nadilazi zakon. Bilo je zabranjeno dodirivati gubava čovjeka. Isus doticajem iscjeljuje gubavca. Za njega je čovjek važniji nego svaki propis zakona. Isus je bio suputnik i supatnik, pun sućuti. Tako je pomicao i mijenjao granice društva. Ne revolucijama i nasiljem, ne ni ravnodušnošću, nego obzirom, suosjećanjem, koje odbacuje zlo i koje odbija prepustiti drugoga samoći vlastite patnje.

Hoću, budi čist!

 Zamislimo se u taj susret: gubavac – Krist. Stavimo se u kožu gubavca. Kolika smionost – znao je da ne smije prićikolika vjera – slutio je da mu se pruža jedinstvena šansa u susretu s ovim jedin­stvenim „čovjekom“; koliko predanje i finoća – „Ako hoćeš …“ Stavimo se u kožu Isusovu. Prije svega, koje li spremnosti i dočekljivosti! Na gubavčevu riječ: „Ako hoćeš“ on odmah nadovezuje, kao da je samo to čekao i samo radi toga došao: „Hoću!“Ali još više! Mogao ga je ozdraviti riječju, izdaleka. No on zna za čim žudi otpisani, za dodirom. „Isus ganut pruži ruku i dotače ga se!“ Da ga i nije izliječio na tijelu, koliko bi mu zdravlje darovao taj prijateljski dodir, doticaj. Sada pročitajmo posljednju Pavlovu riječ iz poslanice: ona nas uvodi u evanđelje:„Budimo nasljedovatelji Kristo­vi.“ U stotinu prilika svagdašnjega života, u pristupu i postupku jedni s drugima.

Zanimljivo, Isus – osobito u Markovu evanđelju – izbjegava publicitet. Istina, nerazdvojivo se povezuje njegova propovijed i njegovo čudotvorstvo.

No Isus ne želi brze učinke, masovna uzbuđenja. On hoće da nje­gova riječ pusti duboka korijena u srcima, pa i onda kada je ne prate čuda. 

Egzegeti ističu i ovo: Isus se, u Marka, stalno susteže publicitetu već i stoga što je – neuhvatljiv, nedokučiv. 

Isus ostaje tajna, misterij u ko­ji se ulazi samo s vjerom koja se iskazuje kao poklon. Poklon u oba smisla: iskaz počasti i dar. Da li živimo u poklonu Isusu? AMEN! 

fra Bonaventura Duda