Nekoliko tjedana nakon smrti moga oca otputovao sam sa svojom obitelju u Lourdes jer smo željeli provesti ljeto na nekom mirnom, tihom i duhovnom mjestu. Bio je kolovoz. Ostao sam u Lourdesu mjesec dana i, kako sam bio student medicine, dobio sam posebnu dozvolu da izbližeg proučavam bolesnike koji su dolazili moliti za ozdravljenje.  

Jednog sam dana bio na prostoru ispred bazilike u društvu svojih sestara. Nekoliko minuta prije procesije s Presvetim Sakramentom prošla je ispred nas jedna žena srednje dobi, gurajući stolicu na kotačima.

Jedna je od mojih sestara povikala: “Pogledajte tog jadnog mladića u stolici na kotačima!” To je bio mladić otprilike dvadesetih godina, tijelo mu je bilo izobličeno.

Njegova je majka molila naglas krunicu i od vremena do vremena uzdisala i govorila: “Sveta Djevice, pomozi nam.” To je bio doista ganutljiv prizor, podsjećao je na onog bolesnika koji je preklinjao Isusa: “Gospodine, očisti me od gube!” Majka se žurila zauzeti mjesto među ljudima koji su čekali prolaz biskupa koji je trebao tuda proći noseći pokaznicu s Presvetim Sakramentom.

Došao je trenutak kad je biskup trebao blagosloviti mladog bolesnika Presvetim Sakramentom. Mladić je gledao pokaznicu s istom vjerom koja je pokretala pogled uzetog mladića o kojemu govori evanđelje. Kad je biskup učinio veliki znak križa s Presvetim Sakramentom, mladić se podignuo sa stolice potpuno zdrav dok je mnoštvo vikalo od radosti: “To je čudo, to je čudo …”

Zahvaljujući svojoj posebnoj dozvoli, mogao sam pribivati liječničkim posjetima koji su slijedili: Gospodin ga je stvarno izliječio. Nemoguće mi je sada opisati vam kakvi su bili moji osjećaji i stanje moje duše u tom trenutku. Dođoh tamo s medicinskog fakulteta iz Madrida, gdje toliki profesori (vrlo poznate osobe) i toliki kolege ne vjeruju i uvijek se izruguju čudesima, a ja sam bio očevidac jednog pravog čuda. Čudo je učinio Isus Krist u Euharistiji, isti Isus Krist koji je liječio za vrijeme života tolike hrome i ostale bolesnike. Osjećao sam neizmjernu radost: imao sam dojam da sam pokraj Isusa i, dok sam osjećao njegovu svemoć, svijet koji me je okruživao počinjao mi se činiti neobično malenim.

Vratio sam se u Madrid: knjige su padale iz mojih ruku; one vježbe, ona iskustva koja su me nekoć nadahnjivala, činila su mi se tako praznima … Moji su me kolege pitale: “Što ti se dogodilo ove godine? Kao da si izgubljen …” Jesam, bio sam zaista izvan sebe zbog sjećanja koje me zbunjivalo svakog dana sve više i više: samo su slika hostije podignute na blagoslov i lik uzetog mladića koji skače sa svoje stolice ostali čvrsto u mom sjećanju i u mome srcu. Tri mjeseca kasnije stupio sam u novicijat Družbe Isusove u Loyoli.

Pedagogija kojom se Gospodin služio u mojem slučaju bila je istovjetna onoj iz evanđelja: pobuditi u meni vjeru i ljubav prema njemu svojim čudesima i svojim naukom da mi konačno može reći:

“Ostavi sve i pođi za mnom!”

Gospodin iz pokaznice bio je isti kao onaj iz evanđelja. Njegova moć bila je ista. Jednaka je bila i njegova želja da poraste broj svećenika, jer žetva je tako velika”.

Kad se jednom čuje ovaj glas, danas kao i prije dvadeset stoljeća, ne može ga se više zaboraviti. Dakako, slobodni smo slijediti ga ili ne; ipak, oni koji su mudri i razumni, kao što veli sv. Ignacije iz Loyole, poslušat će ga. Snaga koja zrači iz euharistijskog Isusa i koja je izlazila te nezaboravne večeri u Lourdesu bila je ona ista snaga koja je izlazila iz historijskog Isusa. U Lourdesu sam doživio isto ono što i Isusovi suvremenici kad ga je mnoštvo okruživalo i kad je liječio sve ljude (usp. Mt 9,18; 14,14; Mk 2,13; 3,20; Lk 5,17-26, itd.).

Doista, radi se o istom Isusu, koji je sada skriven u prilikama kruha i vina, ali s istom ljubavlju i istom moći. Ova iskustva ostavljaju neizbrisive tragove i pomažu nam da i mi također reknemo s apostolima: “što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu … navješćujemo i vama …” (1 Iv 1,1-3).

Pedro Arrupe