Isus reče okupljenima: “Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!” (Mk 13,33-37)

Kažu, advent je vrijeme bdijenja… ! Što mi je činiti, kako bdjeti? Kako probuditi moje tvrdo, okamenjeno srce?  

Raskorak između Božjeg u meni i onog što sam po svojoj zloći, premostio je Bog dolazeći mi ususret u Isusu Kristu… On je došao i uvijek neprestano dolazi, potresa, budi, doziva… Probudi se! Upravo je to poruka evanđelja i poziv u Adventu…! Otvori oči, ustani, kreni! 

Ali, što to znači biti budan, što je to konkretno ? Je li to samo otvorenost očiju? Što je sa srcem? Jer, ono kuca i kada spavamo, njemu je i noću dano da bdije… psalmist kaže: “Ja spavam, ali moje srce bdi…” Bdiješ kad si duboko svjestan punine života i cjelovitosti u Bogu… Bdiješ kada si jedno u sebi i u svemu oko sebe, kao što je Bog jedno u sebi… kada si usklađen, povezan, radostan… bez straha i  tjeskobe… Bdijemo kada su sve naše moći jedno srce i jedna duša, bez sukoba u sebi… i s drugima!

Zapravo, budan čovjek ima ispravne pojmove o vremenu i prostoru u kojem živi… On zna gdje mu je srce, i što je bitno u njegovu životu… Čovjek koji bdije zna da težina života nije u njegovoj zahtjevnosti, već u nemoći da shvati zahtjevnost…! Budan je bio Jedan, Isus iz Nazareta… O Božiću nam prilazi kao Dijete, da nas ne prestraši, da nas nađe, sačuva, sakupi… kao pastir svoje ovce…! Sebe za nas posvećuje, dariva se i sve čini da nas privuče, da nas međusobno poveže…! Dolazi da nas mudrosti življenja pouči, da nas povede ka izlazu iz labirinta smrti i uputi stazom života…

U Isusu, Bog se rađa kao čovjek… Došao nam je reći tko smo, izlazi ususret našim čežnjama, uči nas živjeti! Budi nas na život u izobilju…! odiže iz provalije straha, žalosti, mračnih misli i osamljenosti…! I uvijek, baš uvijek kaže: Želim da postojiš, budi što jesi, volim te…! Treba mi ova riječ najbliže blizine, treba mi ova riječ koja može prodrijeti do dna moga života, do pustinje u kojoj prebivam…! Treba mi moćna riječ, jer treba mi odgovor, ljubav…

Mogu li na ovo ne reagirati srcem? Isuse, Isuse… Oslanjat ću se, ne više na sebe i svoje navike i prosječna razmišljanja, već na Tebe! Ustajem, budim se, odlučujem živjeti slobodno i kreativno… Gledam u svoje srce, želim da omekša, da se probudi, da prepozna Tebe koji uvijek dolaziš… pa i u načinima za koje i ne mislim da dolaziš!

Prijatelji, bdijmo, da ne dođemo u napast svoje živote shvatiti kao nešto sporedno i nevažno…! Očekujmo i tražimo, da bi Ga mogli prepoznati… Ne zaboravimo: bdijenje je životni stil u kojem se naše iščekivanje hrani nadom –  da uvijek možemo biti bolji prema sebi i prema drugima. Zato, nemojo više bližnje, a niti same sebe stavljati u “okvire”, dajmo sebi i drugima priliku da izrastu…! I čekaj, čekajmo dugo… ako treba…! Draž života je upravo u tom čekanju…! Jer, život je očekivanje, bdijenje, advent…

Bog “pomaže onima što pravdu čine radosno i njega se spominju na putima njegovim”, onima koji su “budni i oslanjaju se o njega”.  Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Bitna je naša želja i čvrsta odluka, naše iskreno i pošteno obećanje, a Bog sam pomoći će nam da to provedemo u djelo. Onako kao što je to učinio već toliko puta, često i bez našega znanja i svijesti o tome.

Postanimo  kršćani koji znaju iščekivati Spasitelja koji i ovog Božića dolazi da nam otkrije vrijednost našeg života!

Ivan