Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”

A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. (Lk 2, 22-40)

Utjelovljenjem Sina Božjega počeli smo otkrivati dar posinstva koji nam Bog po njemu daruje. Isus nam je svojim životom i propovijedanjem otkrio da smo djeca Božja, to jest velika Očeva obitelj. No njegova prisutnost među nama nije utjecala samo na naše shvaćanje Boga i zajedništva s njime, nego neophodno utječe i na razumijevanje našeg zemaljskog života, a neizostavno i onog obiteljskog. Doista, obitelj je jedna od najdragocjenijih i nezaobilaznih stvarnosti ljudskoga života koju ni sam Sin Božji nije htio izbjeći, nego je svjesno i rado ušao u zajedništvo ljudske obitelji. Današnja čitanja Božje riječi stavljaju nam pred oči stvarnost Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa koja je model i uzor svake vjerničke obitelji. Bog je oblikovao ovu obitelj dajući joj svoga Sina kao životno središte, no isto tako prema toj obiteljskoj stvarnosti su i Marija i Josip imali svoju odgovornost. A ta ljudska odgovornost trebala je biti sukladna primljenom Božjem daru, to jest daru Sina Božjega.

Sve rečeno vrijedi i za stvarnost svake ljudske obitelji. Stojeći pred Bogom ne možemo ne preuzeti i sami odgovornost za vlastite obitelji na način na koji su to učinili Marija i Josip. Time što je Sin Božji ušao u zajedništvo ljudske obitelji samo joj je dodatno dozvao u svijest odgovornost i obvezu koja postoji. Na žalost mi ljudi se vrlo površno odnosimo prema obiteljskim zadaćama, napose prema onoj duhovnoj odgovornosti koju nam je Bog povjerio. Time što je postao dio ljudske obitelji, svim obiteljima je povjerio zadaću njegovanja svetosti i božanskog ozračja i odnosa u obitelji. Napose kad vidimo tolike čimbenike u društvu koji negativno djeluju na život i dostojanstvo obitelji.

Toliki su ljudi u svijetu izgubljeni da više i ne znaju što je obitelj, koja je njezina svrha i cilj. Imenom obitelji vođe ljudskih društava htjeli bi danas obuhvatiti tolike oblike života koji nisu obitelj i koji nemaju sadržaje da se nazovu obiteljskima, niti imaju unutarnje vrijednosti po kojoj bi bile obitelj.

Upravo zato je Isus došao među nas ljude kao član ljudske obitelji jer je znao da će obitelj biti na kušnji u svakom vremenu, kao što je bila i prije njega, a i u vrijeme njegova dolaska. A prva velika kušnja obitelji propituje se u odnosu na našu vjernost Bogu. Drugim riječima rečeno naša vjernost Bogu pokazuje se u vjernosti prema obitelji. Pozvani smo ne samo reći, nego i učiniti sve da obitelji zajamčimo skladan rast pred Bogom.

No u posljednje vrijeme kao da nama vjernicima nije ni stalo, ni bitno tko i kako odgaja djecu i kakav utjecaj društvo vrši na njih. Kao da nam je svejedno kakvi se obiteljski zakoni donose u društvu i koje se sve tehnike lažnog odgoja donose u društvu, a napose uvode u školama. Kao da nas nije briga što nam politički i svjetski moćnici oduzimaju pravo na slobodu odgoja u obitelji, a sebi prisvajaju prava koja nemaju ni po Božjem ni po naravnom zakonu.

 

Danas nam je uzor skrbi za obitelj upravo Sveta obitelj koja, kako čitamo u Lukinu Evanđelju, skrbi tako da najprije do kraja vjerno vrši volju Božju i ispunjava sve Božje odredbe. Sukladno tome prave obitelji ne može biti ako se ne temelji na vjernosti Bogu i njegovoj riječi. U Evanđelju također vidimo da Sveta obitelj nije sama, nego se ona susreće i s drugim ljudima, pobožnim i svetim osobama koji potpomažu njih u njihovim svetim nastojanjima. Znakovito je dok dijete Isusa nose u Hram prikazati Bogu, u Hramu susreću starca Šimuna i proročicu Anu, koji uzimaju u ruke Isusa i izriču svoje hvale Bogu. Ne možemo se stoga i sami ne zapitati kako skrbimo da djeci priskrbimo ozračje svetosti i svetoga u obiteljima i društvu. Dovodimo li ih u doticaj sa svetim ljudima, ili olako dopuštamo da svoj božanski kapital života istroše s bezbožnima i grješnima?

Dajemo li primjer u obitelji vršeći Božje zapovijedi i volju Božju, ili se ponašamo kao da Bog nije odgojitelj u našim obiteljima, kao da on nije pravi Otac svake vjerničke obitelji? Izabiremo li za djecu da budu u ozračju onih koji blagoslivljaju Boga ili ih neodgovorno prepuštamo psovačima, huliteljima, bezočnim bezvjercima i beskrupuloznim bezakonicima kojima ništa nije sveto? Sve se to događa onda kad nismo svjesni svoje zadaće i svoje odgovornosti za obitelj, onda kad peremo ili dižemo ruke od odgoja i prepuštamo da nas preodgajaju oni koji nikad nisu čuli za Božji odgoj.

Naše kršćanske obitelji su doista pozvane sve više pozornosti posvećivati životu vjere, te živjeti u skladu sa svime što je Bog za njih predvidio i providio. U svakoj obitelji je doista prisutan Božji Sin, te je po njemu svaki član kršćanske obitelji i Božje dijete, te se ne bi smjelo dogoditi da ijedno Božje dijete izlažemo bezboštvu i bezbošcima da mu oni kroje sudbinu, umjesto da mu omogućimo da bude u hramu Bogu trajno prikazan. Bog nas budi na novu odgovornost, jer nije nam dopušteno bacati biserje pred svinje, nije nam dopušteno profanirati svetost obitelji koju je Bog posvetio svojim dolaskom.

Svetost naših obitelji je neprocjenjivo biserje koje smo pozvani čuvati kao najveću dragocjenost, pa neka nam stoga blagdan Svete obitelji bude dodatni poticaj da prihvatimo dar svetosti koji je po Isusu sišao u naše obitelji, te da onda i sami živimo sukladno toj svetosti, oblikujući vlastite obitelji prema mjeri Sina Božjega i prema mjeri dara koji nam je on darovao, dok nas ne privede u vječno nebesko zajedništvo okupljeno u ljubavi Presvetoga Trojstva.

Dr. Ivan Bodrožić