U ono vrijeme Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: “Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite, dakle, i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’.

Vi, pak, ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist.

Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.

Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” (Mt 23,1-12)

Dok se čitaju ozbiljne Kristove riječi o pismoznancima i farizejima koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu, svećenik zapravo ne treba propovijedati svojim slušateljima, nego samomu sebi. Svećenike Gospodin opominje (Mal 2,1). Važno mu je što su svećenici k srcu uzeli (2,2). Do čega im je stalo? Pogrešno postupaju ako se dovedu do toga da ih preziru u narodu (2,9).

U onome koji je po svojoj struci pismoznanac, zadužen za proučavanje i prenošenje zapisane Božje pouke za život i Kristove radosne vijesti o Bogu ljubavi, posebno će odjeknuti evanđeoska upozorenja o onima koji vežu i ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ne žele ni prstom ga pokrenuti (Mt 23,4). Krist Isus, dubinski poznavatelj čovjeka želi spasiti od kobnog rascijepa između riječi i djela, između onoga što govorimo i onoga što činimo. Ta bolesna duhovna šizofrenija nužno vodi u propast.

Isus je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,24) pa mu je znana naša iskonska sklonost da “pravimo teatar” – na to upućuje evanđeoski tekst kad piše da pismoznanci i farizeji čine svoja djela zato “da ih ljudi vide” (θεαθνηναι Mt 23,5). Cilj im je da budu “na sceni”. Gospodin Isus oslobađa od te razorne želje. On sam skidao je terete ljudima (usp. Mt 23,4).

Koliko ih ima koje je doslovce uspravio i izliječio ih od njihove zgrbljenosti, usahnulosti i uzetosti, uklanjajući teret fizičke bolesti!? Koliko ih je snagom njegove riječi primilo Božje oproštenje, pa im je duša predahnula od mučne grižnje savjesti, od preteškoga tereta grijeha?! Gospodin Isus činio je što je naučavao i ostaje spasonosni uzor sklada između riječi i djela.

Danas slavimo zajedničkoga Oca na nebesima, jednoga Boga, onu njegovu stvarateljsku ljubav i moć kojom nam daje da jesmo. Naš je Stvoritelj. Na nebesima je, skrovit, kao najmanji poslužitelj, premda je objektivno najveći i beskrajno velik. Uzdižemo danas dušu i pogled prema jedinomu našem Rabiju, velikom i svetom Gospodinu – Isusu. On je sam na svoja pleća natovario teško breme naših grijeha. Križ je njegov naša ljudska odluka da ga odbacimo. U nedjelju mu – njemu istome – kličemo kao slavnom Sinu velikoga kralja Davida, od njega očekujemo kraljevanje, a u petak već s pjenom na usnama i krvožedni u duši urlat ćemo: Raspni, raspni ga! Ukloni, smakni!

Vječni Božji Sin ponizio se i sama sebe učinio nejakim, nježnim djetetom (usp. νεπιος 1 Sol 2,7). Postao je ranjiv i smrtan čovjek radi nas. Snizio se na Posljednjoj večeri doslovce do zemlje da bude sluga koji pere noge (Iv 13,5). Ostao je poslušan do smrti na križu – kako će sažeti sv. Pavao (Fil 2,7). I baš ga je stoga Bog uzvisio. Zato je u njemu velebno i slavno Božje ime – ono o kojemu Malahija piše (1,14; 2,2).

U krizi Crkve i naroda, dok kvazi-religiozni fanatizam zove na teror, a Europska se Unija razjedinjuje na “euro” i “ne-euro”, evo nas da se iznova orijentiramo i upravimo svoj pogled i svoje korake za jednim, jedinim pravim vođom koji nam je sam ponudio: “Dođi, slijedi me!”. To je Krist, Mesija – Pomazanik Božji. Pred njim nam postaje jasno da nam je svima jedan Otac, onaj nebesima (usp. Mal 2,10; Mt 23,9), a svi smo mi braća (Mt 23,8). Pred njim sami sebe proročkim riječima danas iskreno i žudno pitamo: Zašto smo onda jedan drugome nevjerni? Zašto skrvnimo sveti Savez otaca? (Mal 2,10)

Slavni Krist Pantokrator – Svevladar – On je Vođa naš koji zove: “Hajde za mnom!”

N B.