Liturgija nas danas poziva da svoj pogled uzdignemo do Uzvišenoga, uzvišenoga na drvetu križa. Još jednom, uz Veliki petak, tijekom liturgijske godine Crkva nas poziva da razmatramo veliku tajnu Kristova križa. Taj znak koji je do prije dvije tisuće godina bio prokletstvo, sablazan, ludost postao je znakom spasenja.

Sin Boga živoga, vječna Riječ, u jednom trenutku naše povijesti dolazi na svijet, lišava se svoga božanstva, napušta svoju uzvišenost – do koje čovjek ne može doprijeti – i sam postaje čovjek, da bi u poniznosti i poslušnosti prihvatio križ, na njemu bio uzdignut i u svom čovještvu pobijedio grijeh i smrt. Tako se ponovno vratio u svoju uzvišenost i čovjeku otvorio vrata koja su mu od prvoga pada bila zatvorena.

Prvo drvo sa svojim zamamnim plodom čovjeka je odvelo u odvojenost od Boga, u smrt. Plod ovog drugog drveta čovjeku je vratio život, prijateljstvo s Bogom. Što je prvi Adam uništio, novi Adam je obnovio.

Prvo čitanje iz knjige brojeva donosi nam epizodu iz pustinje. Bog mrmljanje Izraelaca kažnjava ljutim zmijama. Shvativši svoj grijeh narod se pokajao i zamolio Boga oproštenje. Ozdravljenje od ugriza zmije postiže se pogledom na mjedenu zmiju koju je Mojsije uzdigao na stup. Zmija je od početka simbol zla, grijeha. Izlječenje se postiže tako što pogledamo na znak one koja nas je ujela, kad ju stavimo pred svoje oči. Od grijeha se oslobađamo onda kad ga postanemo svjesni, kad ga stavimo pred sebe, kad ga sagledamo, tek tada ga možemo priznati i za njega se pokajati. Ova uzdignuta zmija pralik je Krista uzdignutog na križu. Sveti će Pavao reći da ga je Bog učinio grijehom, prokletstvom, kako bi se mi spasili. Na križu je pobijeđen grijeh. U pogledu na križ, u svjetlu križa, pravo spoznajem sebe i svoj grijeh i tako onda mogu ići naprijed oslobođen, zdrav.

Križ ima dvostruku usmjerenost, dvije grede. Vertikalu i horizontalu. Kristova smrt na križu povezala je nebo sa zemljom.

Ona odvojenost koja je postojala između Boga i čovjeka, od prvoga čovjekova pada, sada je nadvladana Kristovim križem, nad tom provalijom sada stoji greda Kristova križa. Samo onaj koji po njoj hoda može doći k Bogu, samo on može ući u kući Očevu. O tome Isusu govori Nikodemu.

Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. U vječni život ulazi se po Kristovu križu. Svi su naši liturgijski čini usko povezani s križem, s otajstvom Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Na poseban je način to presveta euharistija – spomen čin – sjećanje i aktualiziranje ovdje i sada Kristovog vazmenog otajstva. Ne ponavljanje njegove žrtve, ona je jedinstvena i neponovljiva, nego su-življenje s tim otajstvom. To je moć liturgije, činiti me sudobnim s događajem iz povijesti spasenja.

Horizontalna greda Kristova križa doziva nam u pamet našu povezanost kao braće i sestara u Kristu. Za svakoga od nas je Krist umro, nije za jednoga više, a za drugoga manje. Ta horizontalna dimenzija križa povezuje nas u ljubavi: „Ako sam ja ljubio vas i vi ste dužni ljubiti jedne druge“. Taj križ je i nas ostvario, ostvario nas je kao zajednicu. Jedno i drugo treba u našem životu biti prisutno. I vertikala i horizontala moraju nam biti prožete ljubavlju.
Liturgija Velikoga petka u svom zanosu pjeva: „Samo ti si bilo vrijedno žrtvu svijeta nositi, postati lađom, što će k luci potopljene voziti, koju svu će Jaganjčeva sveta Krv orositi. Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim lišćem, cvijetom, plodom nikoji ga nema gaj. Slatko drvo, slatki čavli nose teret slatki taj.

Stanimo pred Krista raspetoga i upitajmo sami sebe što sam do sada činio za Krista, što sada činim i što ću od sada činiti za njega.

D. K.