Velika Gospa je blagdan kad se s ponosom sjećamo dogme naše vjere: da je Marija dušom i tijelom po završetku svoga zemaljskog života uznesena u slavu neba u društvo sa svojim uskrsnulim Sinom Isusom. To je završnica njezina Bogu predanog života, vrhunac i cilj kojem je okrenuta svaka ljudska egzistencija. 

Veliku Gospu najprije prepoznajemo kao vjernici u poniznoj službenici koja je prihvatila Božji izazov i svoj je život uskladila s Božjom riječju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Marija je srce Crkve. Ona dijeli sudbinu ljudskog roda i sudbinu Crkve. U punini vremena Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Sin Božji ušao je u ljudsku povijest preko jedne siromašne, ponizne i smjerne Djevice. Ona je Bogu koji se objavio odgovorila poslušnošću vjere kojom Mu se čovjek potpuno izručuje. Ona je Crkvi pokazala put vjere koja je Božji dar. Marijinim pristankom Bog postaje član ljudske obitelji, postaje naš Otac. Marija postaje majka vjernog Sluge koji će biti svjedok strpljivosti, poniznosti, spremnosti i bezazlenosti. I sva njezina veličina u povijesti spasenja ne mijenja njezino služenje, niti služenje umanjuje njezinu veličinu.

Još je Ivan Pavao II. Majku Božju nazavao  ‘prvim svetohraništem u povijesti’…
Ako je Euharistija otajstvo vjere koje toliko nadilazi naš razum da smo primorani potpuno se prepustiti Božjoj Riječi, onda nam nitko kao Marija ne može biti potporanj i vođa u tom prepuštanju – napisao je 2003. godine papa Ivan Pavao II. u enciklici ‘Ecclesia de Eucharistia’.

Isus, Kruh vječnoga života, sišao je s neba i utjelovio se zahvaljujući vjeri Presvete Djevice Marije.  Molimo Gospu da nam pomogne ponovno otkriti ljepotu euharistije, osobito na nedjeljnoj misi i u klanjanju…

Kad u klanjanju motrimo na Isusovo Srce, iz naše nutrine će poteći rijeke žive vode. Tako nam je obećao Isus: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!

Dok svijet robuje ispraznosti, površnosti… zbunjen u besmislu života u zlu, zar kršćani smiju Božju ljubav živjeti parcijalno, samo ponekad? Kada ćemo kao kršćani postati svjesni istine koju živimo? Hoćemo li se ikada početi snažnije zalagati za katolički identitet u svim njegovim sastavnicama, moleći i svjedočeći transcendenciju u materijalističkoj civilizaciji, zalažući se za život nasuprot civilizacije smrti?

Dok ljudima „svijeta“ nedostaje snaga nade i vjere, darivanja i odricanja, milosrđa i praštanja, dok se u srcima ljudi gomila razočaranje i preveliki egoizam, kršćani su pozvani da ne odustaju od nastojanja da sebe i svijet približe Evanđelju!

Stoga, dođimo, klanjanje nas želi oobnoviti, preobraziti…

Nakana klanjanja: za obitelji, za potrebe mladih, za bolesnike, duhovna zvanja, za obnovu naše Domovine i na ostale nakane…

fra Ante