Promotrite djeco moja: blago kršćaninovo nije na zemlji, nego na nebu. Misao nam dakle treba da bude ondje gdje nam je blago. Divne li čovjekove zadaća: da moli i ljubi! Moliti i ljubiti, evo blaženstva čovjekova na zemlji! Molitva nije ništa drugo doli sjedinjenje s Bogom. Ima li tko srce čisto i s Bogom povezano, zalije ga neka slast i slatkoća što opaja svjetlom koje posvuda rasipa svoje zrake.

U tom unutarnjem sjedinjenju Bog i duša jesu kao dvije svijeće što se u jednu stapaju te ih više nitko ne može rastaviti. Divna li je to zbilja, to sjedinjenje Boga sa svojim malim stvorom; sreća je to neshvatljiva. Po sebi smo nedostojni moliti, ali Bog je dobar te je dopustio da se s njim mognemo porazgovoriti.

Molitva nam omogućuje da unaprijed kušamo nebesku sreću, da na nas siđe dio raja. Ona nas nikada ne ostavlja bez slasti, jer je kao med koji teče u dušu i sve zaslađuje. U dobro se obavljenoj molitvi boli rastapaju kao snijeg na suncu. Molitva ima i to svojstvo da nam vrijeme hitro prođe, a čovjeka ispunja tolikom slašću te i ne zapaža dugočasnosti.

Čujte, kad bijah župnikom u mjestu Bresse, jednom mi svi kolege bijahu bolesni, pa mi je bilo mnogo putovati, a ja sam se dobrome Bogu molio i vjerujte, vrijeme mi se nije odugovlačilo. Ima ih koji se sasvim utope u molitvu kao riba u more, jer su posve dobrom Bogu darovani. Nema razdijeljenosti u njihovu srcu. O kako volim te velikodušne duše!

Sveti Franjo Asiški i sveta Koleta gledali su Boga i s njime razgovarali kao što se mi među sobom razgovaramo. Mi naprotiv toliko puta dođemo u crkvu a da ne znamo što da počnemo, što da molimo!

A kada idemo nekom čovjeku, dobro znamo radi čega idemo k njemu. Štoviše, ima i takvih koji kao da ovako dobrome Bogu vele: “Progovorit ću s tobom dvije-tri, samo da te se riješim…”

Ja često u sebi mislim ovo: Kad odlazimo da se poklonimo Gospodinu, postigli bismo sve što želimo, samo ako to zaištemo posve živom vjerom i čistim srcem.

Ivan Marija Vianney