Na polovici ljetnih praznika, na prijelazu iz srpnja u kolovoz (31. srpnja), Crkva slavi spomendan sv. Ignacija iz Loyole. Jednog od najvećih svetaca i mistika Katoličke Crkve, te osnivatelja isusovačkog reda.

Mnogima je poznato da je osnivač isusovaca, odnosno utemeljitelj reda koji se zove Družba Isusova, sv. Ignacije Lojolski, poznati i cijenjeni učitelj duhovnog života. Napose je glasovit po svojoj knjižici koja se zove »Duhovne vježbe« i koja je odgojila brojne duhovne velikane, među kojima je prvi bio sv. Franjo Ksaverski, uz sv. Pavla, najveći misionar Crkve. Međutim, manje je poznato da je sv. Ignacije iz Loyole bio također i veliki psiholog. Profesor dubinske psihologije na Papinskom sveučilištu Gragoriana u Rimu dr. Luigi Rulla u jednom predavanju je rekao kako su za njega tri najveća psihologa: sv. Pavao, sv. Augustin i sv. Ignacije Lojolski, ne računajući Isusa Krista koji je bio ne samo čovjek nego i Sin Božji i kao takav izravno poznavao ljudsku dušu i sve što se u njezinim dubinama krije. Ovaj put želio bih reći nekoliko riječi samo o Ignaciju kao velikom psihologu.

Izvrsno poznaje ljudsku dušu

Zašto je sv. Ignacije veliki psiholog? Iz čega je on učio i naučio psihološko znanje? Je li on i danas moderan kao psiholog?

Ignacije Lojolski je iznimno velik autoritet na području psihološkog znanja o čovjeku jer je u svojim pisanim djelima i svojim načinom postupanja s ljudima dokazao da izvrsno poznaje ljudsku dušu. Njemu treba vjerovati jer je to znanje naučio iz dva izvora: božanskog i ljudskog. Iz vlastitoga životnog iskustva naučio je kako je čovjek jadan, slab, nemoćan i u isto vrijeme otvoren beskraju, apsolutnoj istini i beskrajnoj ljubavi.

Bio je prosvjetljivan Duhom Božjim

Prvi dio svoga života Ignacije je proživio kao čovjek ovoga svijeta, kušajući sve ono što mu je život njegova vremena mogao pružiti. On sam za sebe reče: »Do 26. godine života bio je sav u ispraznostima svijeta.« O smislu života počeo je ozbiljnije razmišljati tek onda kad je bio ranjen. Razmišljao je o utjecaju koji je u njegovoj duši ostavljao Božji Duh razmišljajući o Božjim riječima i nadahnućima i zaključio kako u duši osjeća radost i mir i onda kada ta nadahnuća prođu. A kad je razmišljao o sreći i radosti koju mu pruža ovaj svijet i zadovoljenje osobnih želja i potreba, onda je uvidio kako se osjeća lijepo samo dok o tim mislima razmišlja, ali kad one iščeznu, u duši osjeća prazninu, gorčinu i žalost. U vrijeme svoga obraćenja molio je po 7 sati dnevno, činio velike pokore i duge molitve. Jednom je čitav tjedan postio tako da nije ništa jeo. Ispitujući duhove koji djeluju na njegovu dušu, zaključio je da ne treba jednako vjerovati svim duhovima i da treba biti oprezan jer sve ono što na prvi pogled izgleda dobro i pobožno ne mora dolaziti od Boga.

Zao duh i neprijatelj ljudske naravi zna se zaogrnuti u dobrog anđela i tako zavoditi duše. On je i tu spoznaju dobio iz svoga vlastitog iskustva. Naime, u vrijeme dugih molitava kad se spremao na počinak, »često su mu dolazile velike spoznaje, velike duhovne utjehe. U njima je gubio mnogo vremena određenog za spavanje, a nije ga bilo odviše. Promatrao je to nekoliko puta i sam po sebi došao na misao da za razgovor s Bogom ima određeno toliko vremena i poslije još sav ostatak dana. Zbog toga je počeo sumnjati u to da one spoznaje dolaze od dobrog duha. Sam od sebe dođe do zaključka da će biti bolje ne mariti za njih i spavati predviđeno vrijeme. I učini tako« (Autobiografija, br. 26). Mislim da bi mnogi nazovividioci mogli i trebali naučiti od Ignacija kako treba biti veoma kritičan čak i prema dobrim nadahnućima dok nisu dobro provjerena od kojeg duha dolaze.

Osim iz vlastitog iskustva, Ignacije je u svom duhovnom životu i duhovnim spisima koje je napisao bio vođen i prosvjetljivan Duhom Božjim. Puno se molio i prikazivao Gospodinu žrtve da mu udijeli jasnoću duha i sigurnost da je ono što je doznao i iskusio uistinu od Boga. Sam Ignacije o tome piše u svojoj Autobiografiji u br. 27. sljedeće: »U to je vrijeme Bog postupao s njime upravo onako kao što učitelj u školi postupa s djetetom kad ga poučava.«

Naučena znanja o ljudskoj duši i djelovanju raznih duhova na nju, što je Ignacije naučio iz vlastitoga iskustva i iz nadahnuća Duha Božjega, opisao je on u svojoj glasovitoj knjižici »Duhovne vježbe«. Cilj tih vježba naznačen je već u prvom broju spomenute knjižice. On se sastoji u tome »da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše«.

Ignacije je imao mnoštvo viđenja. Jedno od najznačajnijih je ono u kojemu se Isus ukazao Ignaciju s križem na leđima. Pored Isusa je bio sam Bog Otac koji mu je govorio: “Želim da ovoga uzmeš za svoga slugu.” Tada se Isus okrenuo Ignaciju i kazao: “Hoću da nam služiš.” Zamjenica “nama” daje ovom viđenju trojstvenu oznaku.

Sam Bog Otac izriče u ovom viđenju želju da se Ignacije posveti Božjoj službi, te Ignacija posebno sjedinjuje s Isusom koji je nosio križ. Ignacije je pozvan na mistiku sjedinjenja i na mistiku služenja. Taj je mistični doživljaj imao i utjecaj na osnivanje Družbe Isusove. 

Svoja iskustva u razmatranju o Bogu i o božanskim stvarima, Ignacije donosi u “Duhovnim vježbama”. Njih nije napisao u jednom dahu, nego ih je sastavio nakon što ih je sam doživio. Naime, zapisivao je sve ono što je zamjećivao u svojoj duši i što je smatrao korisnim. Tako su njegove “Duhovne vježbe” plod osobnih duhovnih iskustava. U njima govori o “unutarnjoj spoznaji”, a to je ona spoznaja koja prelazi od intelekta u intimno iskustvo, tj. od intelektualnog do osjećajnog, odnosno od uma do srca.

Za razliku od duhovnosti budizma i hinduizma gdje se traži slijepa poslušnost svom duhovnom vođi ili guruu, Ignacije naučava kako je uloga duhovnoga vođe samo u tome da bude duhovni otac i učitelj koji treba pomoći »da se sam Stvoritelj i Gospodin očituje svojoj odanoj duši privijajući je u naručje svoje ljubavi… da Stvoritelj neposredno saobraća sa svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem«. Kao dobar psiholog, Ignacije zna da je najvažniji cilj odgoja postignut onda kad odgojitelj ili duhovni vođa više nije potreban, kad se osoba zrelo osamostali i počne živjeti objektivne vrednote iz svoga vlastitog uvjerenja prepoznajući Božju volju u svome životu. To je cilj duhovnih vježba: da se čovjek očisti grijeha i neurednih sklonosti kako bi zatim u potpunoj slobodi mogao tražiti i prihvatiti volju Božju.

Važnost zadnje večernje misli

Spomenuo bih još samo jedan detalj iz metodologije duhovnih vježba koji otkriva Ignacija kao velikoga dubinskog psihologa. Iako on ne govori izričito o podsvijesti, jer u njegovo vrijeme taj pojam nije bio poznat, on u biti misli na taj afektivni i nesvjesni dio ličnosti, kad govori o potrebi da naša zadnja misao prije nego što zaspimo bude ona pobožna misao o kojoj želimo drugi dan razmatrati. Naime, čineći tako, zadnja se misao u snu susreće s podsvjesnim afektivnim sadržajem psihičkoga života i počinje djelovati na njega, unoseći u taj, nama skriveni svijet, nešto više svjetla i Božjeg pogleda na život i ono što Bog od nas očekuje.

Zadnja i za osobu najvažnija misao dana, slikovito rečeno, djeluje na psihu kao udica koja se baci u more. Oko ponuđenog sadržaja svijesti okupljat će se velike želje, ali također i potisnuti konflikti i strahovi potisnuti u podsvijest. A psihičko, a onda i duhovno zdravlje osobe postaje kvalitetnije i prožetije slobodom što se više svjetla, sigurnosti i ljubavi unese u tamni i skriveni svijet naše podsvijesti. Duhovne vježbe izvrstan su način da se to ostvari. Zato Ignacije s pravom kaže da će oni koji počnu ozbiljno obavljati duhovne vježbe njegovom metodom vrlo brzo početi osjećati kako se nešto u njihovoj duši počinje događati. Pokreće se afektivni nesvjesni, zarobljeni svijet skrivenih i potisnutih strahova, želja i potreba.

Ako se osoba ne uplaši toga bolnog iskustva i ako izdrži prateću dezolaciju, odnosno tjeskobno raspoloženje, nego čvrsto ustraje na započetom putu obraćenja Bogu, doživjet će dubinski mir i radost koja nadilazi prethodnu tjeskobu i donosi duši slobodu od neurednih prisila kako bi mogla još velikodušnije odgovarati na poticaje Božje milosti.

Ignacijeve mudre izreke

O psihološkoj vrijednosti duhovnih vježba sv. Ignacija vrlo se lijepo izrazio i naš pjesnik A. G. Matoš kad je rekao: »U Duhovnim vježbama nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova« (SD, str. 321, Zagreb 1973).

Da je Ignacije bio veliki dubinski psiholog, svjedoče i njegove mudre izreke kojima završavam ovo razmišljanje o Ignaciju kao velikom učitelju duhovnoga života i velikom poznavatelju ljudske duše;

Kudikamo više treba nastojati da krotimo unutarnjega čovjeka negoli tijelo, i da prije skršimo neuredne sklonosti duše negoli kosti.

Teže je nadvladati duh nego trapiti tijelo.

Izgovaranja našega tijela neka nam vazda budu sumnjiva, tijelo naime običava bježati od napora, jer da je tobože slabo.

Oluja, koja bjesni protiv nas bez naše krivnje, znak je da će uskoro doći uspjeh.

Promjena podneblja ne mijenja ćudi; ako nesavršen čovjek ne ostavi sebe, teško će biti bolji drugdje nego tamo gdje jest.

Prije navale istraži đavao s koje je strane čovjek slabiji i nemarniji, a tada upravi tamo bojne strojeve, tu ga pritisne.

Zao čovjek rado sumnjiči druge; tako i onaj koji trpi od vrtoglavice misli da se sve okreće.

Ne mjeri se napredak po licu, kretnjama, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome kako tko umije svladavati samog sebe.

Kao što se klin klinom izbija, tako treba izbiti nastojanje nastojanjem, naviku navikom.

Duševne bolesti jednako nastaju od mlakosti kao i od prevelike revnosti.

p.. Mijo Nikić