U današnjem Evanđelju Isus kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Gospodin ne čuva taj izraz za neke ili samo svoje prijatelje, nego poziva „sve” one koji su umorni i opterećeni životom. A tko se može osjećati isključen iz ovoga poziva? Isus zna koliko život može biti težak. Zna da mnoge stvari umaraju srce: razočaranja i povrede prošlosti, tereti koje treba nositi i nepravde koje nam je podnositi u sadašnjosti, nesigurnosti i brige glede budućnosti.

Pred svim tim, prva Isusova riječ je poziv na pokretanje i reagiranje: „Dođite.” Pogrešno je, kad stvari krenu krivo, ostati na mjestu. Čini se očiglednim, ali teško je reagirati i otvoriti se! U najmračnijim trenucima dođe nam kao prirodno da ostanemo sami sa sobom, razmišljajući o tome kako je život nepošten, o tome kako su drugi nezahvalni i kako je svijet loš. No, zatvoreni tako u sami u sebe, sve vidimo crno. Tada čak dolazi do toga da se i „familiziramo“ s tugom, koja se onda udomaći.

Nije lako podnijeti tu tugu i žalost. Ali Isus nas želi izvući iz toga „živoga pijeska” i zato svakom kaže: „Dođi”. Izlaz je u odnosu, u pružanju ruke i podizanju pogleda k onome koji su nas zaista voli.

U stvari, izići iz sebe nije dovoljno; potrebno je znati kamo se zaputiti. Budući da su mnoga odredišta iluzorna: obećavaju odmor a daju malo, osiguravaju mir a daju zabavu, a zatim nas ostavljaju u samoći od prije, ona su poput vatrometa. To je razlog zašto nam Isus govori kamo otići: „Dođite k meni.” Toliko puta, pod teretom života ili pred situacijom koja nas žalosti, pokušavamo razgovarati s nekim tko će nas saslušati; s prijateljem, stručnjakom… Veliko je to dobro no, ne zaboravimo Isusa! Ne zaboravimo otvoriti se njemu i ispričati mu svoj život, povjeriti mu ljude i situacije. Možda postoje „područja” našega života koja mu nikada nismo otvorili i koja su ostala nejasna, jer nisu nikada ugledali svjetlo Gospodnje. Svatko od nas ima svoju povijest i neka mračna područja. Danas On govori svima: „Hrabro, ne daj se skršiti bremenom života, nemoj se zatvoriti pred strahom i grijehom, nego dođi k meni!”

On nas očekuje, ne kako bi magično riješio naše probleme, nego da bi nas u našim problemima ojačao. Isus nam ne lakša životne terete, nego muku srca; ne uklanja križ, nego ga s nama nosi. I s njim svaki teret postaje lagan (usp r. 30), jer On je odmor koji tražimo. Kad u život uđe Isus, onda ulazi mir, onaj koji i u kušnjama ostaje. Pođimo k Isusu, dajmo svoje vrijeme; susrećimo ga svaki dan u molitvi, u osobnom i povjerljivom dijalogu; upoznajmo se s njegovom riječi; otkrijmo bez straha njegovo oproštenje, utažimo svoju glad Kruhom Života: osjetit ćemo se voljenima i utješenim od Njega.

On sam to od nas traži, gotovo inzistirajući. To još ponavlja i na kraju današnjeg evanđelja: „Učite od mene […] i naći ćete spokoj za život” (r. 29). Učimo se ići k Isusu i, dok se u ljetnim mjesecima pokušavamo malo „odmoriti od onoga što umara tijelo, ne zaboravimo pronaći pravi odmor u Gospodinu. Nek nam u tome pomogne Djevica Marija, naša Majka, koja je uvijek brine o nama kada smo umorni i opterećeni, i privodi nas Isusu.

Papin nedjeljni Angelus, 9. srpnja 2017.