U ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: „Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ Odgovori Isus: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: „Idi, operi se u kupalištu Siloamu!“ – što znači „Poslanik.“ Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: „Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?“ Jedni su govorili: „On je.“ Drugi opet: „Nije, nego mu je sličan.“ On je sam tvrdio: „Da, ja sam!“ Nato ga upitaše: „Kako su ti se otvorile oči?“ On odgovori: „Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.“ Rekoše mu: „Gdje je on?“ Odgovori: „Ne znam.“ Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: „Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.“

Nato neki između farizeja rekoše: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.“ Drugi su pak govorili: „A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?“ I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: „A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!“ On odgovori: „Prorok je!“ Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: „Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?“ Njegovi roditelji odvrate: „Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!“

Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: „Punoljetan je, njega pitajte!“ Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: „Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!“ Nato im on odgovori: „Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.“ Rekoše mu opet: „Što ti učini? Kako ti otvori oči?“ Odgovori im: „Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?“ Nato ga oni izgrdiše i rekoše: „Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.“ Odgovori im čovjek: „Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa“. Odgovore mu: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?“ i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?“ On odgovori: „A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?“ Reče mu Isus: „Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!“ A on reče: „Vjerujem, Gospodine!“ I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.“ (Iv 9, 1-41)

Glavna tema ove nedjelje je SVJETLOST od SVJETLOSTI. Svjetlost od Isusa PROSVJETITELJA. Svjetlost je pratemeljni religiozni simbol. Ona je prvo ‘stvorenje’ Božje: „I reče Bog: Neka bude svjetlost“ (Post 1,3). Isus je došao među ljude i donio svjetlost. „On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo …“ (Iv 1,7). Isus „prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet“ (Iv 1,9). KRST se u starini nazivao i PROSVJETLJENJE, a krštenici: prosvjetljenici. Sva tri današnja čitanja govore, zapravo, o „krštenim dušama“ i o onome što se u krstu s njima dogodilo. Sukob između svjetla i tame značajan je za Ivanovo evanđelje: „I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“, piše već u proslovu (Iv 1,5). Krst označava svu sudbinu svijeta u odnosu prema Isusu koji jest SVJETLOST.

U Ivanovu evanđelju ozdravljenje slijepca od rođenja zauzima središnje mjesto. Slijepac od rođenja nije izgubio vid. On ga nikada nije ni imao. Odmah pitamo tko je za to kriv? Možemo se roditi bez vida, ali možemo i izgubiti vid koji već imamo. Ozdravljenje slijepca od rođenja za evanđelistu Ivana, postat će jaka slika VJERE u Isusa. Ovo je jedno od Isusovih znamenja, o čudu kojim je slijepcu vratio vid. Više nije bitno tko je kriv za njegovu sljepoću. Ozdravljeni se čovjek sve više otvara vjeri. Farizejima nije drago vidjeti da je slijepac od rođenja progledao. Ozdravljeni slijepac unosi u njih nemir, jer se pojavio netko tko se usprotivio njima koji su povezivali grijeh i bolest. Isus je taj koji rješava i grijeh i bolest. Ozdravljenom čovjeku je važan njegov VID i SVJETLO koje je dobio: on VJERUJE! Vjeruje u Sina Čovječjega! Vjera je svjetlost. On postaje svjedok novoga svjetla.

Krist Prosvjetlitelj – sveobuhvatna je tema ove nedjelje. On je Svjetlost od Svjetlosti kako ispovijedamo u Vjerovanju, on „prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet“ (Iv 1,9).

Vjerovati i klanjati se

Uživajmo u samom tkanju-tekstu epizode. Ivan doista umije pisati. S koliko dramatike, i to u stalnom usponu, do krajnjih zapleta. U središtu nije slijepac, nego – Krist. Sve više i više prosjajuje njegova osoba i otkriva se tko je on. Na jednoj strani slijepac koji sve više otkriva i – slijepci, farizeji koji su sve tvrđi, u se zatvoreni i začahureni. Očito je da nas Ivan putem vjere slijepca želi sve više i više dovesti do njegove ispovijesti. Slijepac sve bolje vidi – vjeruje. Krist je za njega: čovjek Isus – prorok – od Boga – Sin čovječji –Gospodin, Kyrios. Ivan opisuje i drugu stranu medalje. Krist je izazov, ne može se proći kraj njega bez opredjeljenja. Dva su stava moguća: otpor i predanje. Upozoravamo na značajnu knjigu naše hrvatske teološke literature Vjera i nevjera koju je napisao biskup Mijo Škvorc. No ta dva svijeta još nisu okončana. Svatko je još na ispitu. Slijepčev „Vjerujem“ pre­tvara se u njegov „Klanjam se!“ Vjera je u srži trajan čin klanjanja i poklanjanja Isusu. Divna je dvoznačnost hrvatskoga glagola poklanjati se. Stavimo naglasak na smisao: Uvjeti trajno poklonjen, to jest darovan Kristu. I radi Krista ljudima. Tako se tema svjetlosti pretvara u temu dobrote i ljubavi. Spajaju se u jedno: bogoljublje – kristoljublje – bratoljublje – čovjeko­ljublje. Na to nas upućuje sv. Ambrozije: „Čuo si, brate, evanđeosko čitanje… Gospodin je u prolazu vidio slijepca od rođenja. Ako ga Gospodin nije mimoišao, ni mi ne smijemo mimoići …“

Ne zaboravimo ni temu o bolesti kao kazni Božjoj. Sv. Kamilo Lelis zvao je bolest „Božjim milosrđem“. Svaka je nevolja prilika da se iskažemo u dobroti i da se proslavi Bog.

No vratimo se opet i drugoj strani medalje. Ivan ocrtava od početka svog Evanđelja sukob svjetla i tame. Kraj ozdravljenika ocrtava i otpornike svjetlu. Oni najprije osporavaju čudo, pa vjerodostojnost svjedočanstva, a onda opovrgavaju dostojanstvo Ozdravitelja, itd. Negdje u psalmu, iz Vulgate, stoji: „I slagala je zloća samoj sebi!“

Pustimo njih! Kršćanin, iako je po krstu prosvjetljenik, u načelu otvoren Bogu i Božjoj istini, treba da stalno bdije da se ne bi zatvorio Božjem svjetlu. I nakon krsta treba da napredujemo te riječ Božja bude stalno u životu, u radu i trpljenju, u svemu „nozi mojoj svjetiljka“ (Ps 119). Pavao shvaća vjeru kao trajnu kritičku, istraživalačku i raspoznajnu moć koja raskrinkava prividnosti te svakoj stvari i zbilji otkriva njezinu pravu vrijednost, odnosno nevrijednost.

U tom Kristovu svjetlu i Crkva treba da se uvijek iznova – a u korizmi posebno – pita, čini li ono što je Bogu milo, tj. da li je zajednica svjetla u kojoj i kroz koju se ljudima otvaraju oči da priznaju Isusa Spasiteljem i vide trajno djelo­vanje Božje u svijetu. AMEN!

fra Bonaventura Duda