“Lasciatemi andare. – Pustite me da odem!” Tim je riječima, kažu najbliži suradnici, papa Ivan Pavao II. posljednjih dana života izražavao želju za odlaskom u Očev dom.

A Otac, vječni Bog kojemu je cijeloga života vjerno služio, pred svoje ga je lice pozvao u subotu 2. travnja 2005.godine, navečer u 21 sat i 37 minuta.

Sedamdeset tisuća vjernika na Trgu sv. Petra – u ime cijeloga svijeta – molilo je na koljenima krunicu. Sa svijećama u rukama, dok se plam svijeće života Ivana Pavla II. gasio pred očima svijeta. Nikada i nigdje nije u povijesti zabilježeno da su oči cijeloga svijeta bile usmjerene prema jednoj umirućoj osobi koja je teško patila. Bolni izrazi na licu pape Wojtyłe koji je na Uskrs ostao potpuno bez glasa, postali su svjetskom povijesnom baštinom i onime što su vatikanski kroničari odmah nazvali njegovom najrječitijom, najjačom enciklikom – “enciklikom patnje”.

Na papinom sprovodu okupio se najveći broj stranih državnika u povijesti . Ivan Pavao II. proglašen je blaženim 1. svibnja 2011. a svetim 27. travnja 2014. na Nedjelju Božanskog milosrđa koju je toliko štovao.

Zauvijek će naš Papa ostati s nama, u našim mislima, u našim molitvama i u našim srcima, sve do dana kada ćemo se ponovno sresti u kući Očevoj. U našim srcima živa je slika kako nam maše sa svoga prozora, kako nas blagoslivlja, te mu i sada govorimo:

“Blagoslovi nas, molimo Te, s prozora Očeve kuće kao što si nas tolike godine blagoslivljao sa svoga prozora ovozemaljske kuće u Vatikanu.

Zaštitniče naše župe, blagoslovi nas i moli za nas kod Oca našeg Nebeskog i zagovaraj nas kod Majke Nebeske u čijem Srcu si Ti pronašao svoju utjehu i radost.”

fra Ante