U ono vrijeme dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!(Mt 3,13-17)

copy-of-sveti_ivan_krstitelj-small„Danas se krsti Krist na Jordanu – Krštenje svoje s njime slavimo!“ Tako pjeva završnica naše božićne pjesme „Narodi nam se!“ Svi Isusovi blagdani naši su blagdani. U svim Isuso­vim blagdanima treba da pronađemo svoj udio. Jer, po II. vulkanskom koncilu: „Krist nas – osobito kroz liturgijska slavlja – uzima u misterije svoga života“. U sakramentu krsta mi postadosmo „drugi Krist“. Stoga se po njemu zovemo „christiani-krstjani-kršćani“. U taj čas, ili bolje od toga krsnog trenutka nadalje, kamo god idemo, gdje god jesmo, nad nama je kao ispisan Očev glas: „Ovo je sin moj, ljubljeni!“ U to nas uvjerava Pavao u divnom proslovu frulama; Efežanima: „Zamilova nas u Ljubljenomu“ da bismo bili „na hvalu Slave njegove milosti“ (Ef 1, 6). O kad bi za nas uvijek vrijedila i daljnja Očeva riječ nad Sinom svojim na Jordanu: „U njemu mi sva milina!“ Treba da živimo kao zamilovani od Boga, Oca. Treba da ulažemo svu svoju pleme­nitu i velikodušnu suradnju da zaživimo kao Božji ljudi. Poput Isusa Krista.

To nam želi posvijestiti današnji blagdan. On stoji nekako kao most, od božićnog vremena u tzv. „vrijeme kroz godinu“ u kojem se liturgija prvenstveno bavi našim kršćanstvom, našim kristovstvom.

S tim u vezi kardinal Suenens nas ovako stavlja pred ispit savjesti: „Ispitajte kratko savjest o jednom jedinom pitanju: Događa li se kada u vašem životu da radite nešto što ne biste radili da Krist nije došao na zemlju? Ima li igdje u vašem životu neki čin koji bez njega ne biste izveli? Ako vaš život od jutra do večeri protječe mehanički, ako je sve u njemu objašnjivo samo sa zemaljskog stanovišta – onda kršćanstvo u vama još nije stvarno duboko prodrlo.“

A Jim Dean piše: „Blagdan krštenja Kristova jedva je razumljiv za onoga koji ne misli i ne živi s crkvenom liturgijom. Produbljuje misao Bogojavljenja: Bog se objavljuje ljudima – kao čovjek među ljudima i kao izabranik Božji. Dopušta da ga Ivan krsti kao jednog od tisuće koji čekaju na Jordanu. Otada čovjek ne razmišlja samo teoretski o Bogu. On je sam kao stvorenje, dušom i tijelom, istinska slika Božja. Otada Bog više nije „iznad nas“, nego u nama i pokraj nas.

U Isusu Matej pokazuje svakom kršća­ninu božanski uzor kakav i sam treba da postane. Krštenjem je Isus postao solidaran s nama, grešnicima. Stoga se Ivan krati da ga krsti. No Isus u tom činu gleda ispunjavanje „sve pravednosti“. Pod tim misli na Očev plan spasenja. I mi smo se krstom uključili u Isusovu temeljnu gestu: da se životom nastojimo uključiti u Božji plan, ispunjajući svu i svaku praved­nost I prema Bogu i prema svima ljudima. Zato je Isusu Kristu krštenomu darovan Duh Sveti. I nama također.

I mi smo na krstu i u susljednom sakramentu potvrde Duhom Svetim obdareni da živimo kao „duhovni“ ljudi. Da Duhom Svetim prosvijetljeni i nadahnjivani u svim prilikama života, u svim svojim suodnosima s Bogom i ljudima pronalazimo način kako ćemo ispuniti „svu pravednost“. Zaustavimo se na posljednjim riječima evanđelja: „Ovo je Sin moj! Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Kako li je Otac ljubio Isusa! Kako li Otac hoće da mi ljubimo takva Isusa! Kakve li nas – u Isusu Kristu – želi Otac nebeski! I što za nas treba da bude svaki čovjek „ljubljeni“ Očev.

Na to nadovezujemo jedan nagovor pape Ivana Pavla II. Održao ga je prilikom adventskog pohoda jednoj rimskoj župi (7. XII. 1980.) o događaju krštenja u obiteljskoj i župnoj zajed­nici: „Život svake župe temelji se na svetom krstu. Župa je konkretna zajednica, zajednica Božjega naroda u kojoj se novi ljudi – rođeni od zemaljskog oca i majke – rađaju na nov život „iz vode i Duha Svetoga“ (usp. Iv 3, 5) … život koji nam je Krist donio svojim dolaskom.

Krstom se čovjek istinski pritjelovljuje Kristu raspetom i proslavljenom i rađa se na novi život koji se ostvaruje udjelom u božanskom životu po onoj Apostolovoj: „Suukopani ste s njim u krštenju, s njim ste i suuskrsli vjerom u snagu Boga koji njega uskrisi od mrtvih“ (Kol 2, 12).

Tako doista konkretni kršćaninov život počinje u krstu. I sav život župe kao zajednice Božjega naroda svakog dana iznova počinje od krsne milosti po kojoj je ova zajednica uvijek iznova baštinica mesijanstva Sina Božjega. Svaki od nas u sebi nosi bogosinstvo koje počinje u sakramentu krsta, u krsnom vrelu naše župe.

moje-krstenjeTreba dakle da u životu svoje župe stalno obnavljamo u sebi svijest svoje krštenosti. Kako? Ponajprije da svakom krstu u vašoj župi pridajete veliku važnost. Treba se uvijek dobro spremiti na svako krsno slavlje. Priprava za krst odraslog čovjeka tiče se prije svega njega samoga, budućeg krštenika. A u krstu djece priprava treba da obuhvati roditelje, kumove i, koliko je moguće, sve one među kojima će živjeti i razvijati se novi kršćanin koji će u sakramentu krsta primiti novi život.

Osim toga, sakrament krsta podijeljen mališanima sa so­bom nosi obvezu da mali kršćanin, kako dolazi k razumu, bude postepeno uveden da zaživi milost svoga krštenja. Ta obveza tereti prije svega roditelje i kumove. No ona se tiče i župnika i cijele župne zajednice. Ta se obveza ostvaruje sistematskom katehezom koja je tijesno povezana sa sakramentalnim životom. Sve to treba se događati u skladu s rastom mališana i okolnostima u kojima on živi. Ta kateheza treba se događati također u okviru obiteljskoga života i života cijelog kršćanskog okoliša. U životu u kojemu se odrazuju i žive sve zbilje i istine kršćanstva.“ AMEN!

fra Bonaventura Duda