Kako postići unutarnju ravnotežu i mir? To je jedno od najtežih pitanja za čovjeka koji teži višem smislu. Mnoštvo je odgovora, puteva, načina, psiholoških i religijskih doktrina a samo je jedan pravi – onaj koji pokazuje plodove istinske vjere kao sinteze molitve i rada.

MirPostići nutarnji mir je nešto veliko i značajno. Mnogi mudraci i asketi, sveci i filozofi tragali su za njegovom formulom. Činjenica je da je otkrivaju samo ljudi ponizni prema životu kao otajstvu.

Nutarnji mir može postići i težak koji kopa u polju, i ribar koji baca mrežu na pučini. Nije to socijalna, zavičajna patetika. To je zaboravljena mudrost. Pamtim naše stare koji su usprkos svim nedaćama stoljeća, nalazili svoje ispunjenje i snagu u radu koji je donosio čiste plodove, često i škrte, ali zato slađe.

Čovjek koji radi nešto sa srcem i vjerom, može postići nutarnju radost i ispunjenje, može ostvariti svoj smisao. Bilo da se penje na planinu, bilo da pjeva, kopa ili piše, čovjek koji radi s nadom i vjerom, sretan je čovjek. No to nije sve što bi bilo dovoljno za postizanje nutarnjeg mira. Ne dolazi se do njega bez velikih pročišćenja kroz oganj životnih nedaća i trpljenja.

Kad nešto uistinu želiš svijet se neće urotiti da to i dobiješ – iskustvo je to suprotno od Coelhove alkemičarske formule. Prije će se urotiti da ne dobiješ ono što želiš. A možda je tako i bolje. Jer nije dobro sve što poželimo.

Živimo u vremenu izmjenjenih paradigmi, kad više ništa nije isto kao što je bilo. I nikad ranije nije bilo takvih velikih promjena – u strukturi, supstanci, obliku, ideji, pojmu, izgledu… Futuristi već nagađaju hoće li nas za pola stoljeća ili za stoljeće nadmašiti umjetna inteligencija. Znanstvenici se ne pitaju hoće li to biti, nego kada će se dogoditi.
Tehnika čovjeku pomaže da kvalitetnije živi ali ga ne čini humanijim. To je paradoks nad kojim bi se dublje trebali zamisliti vodeći umovi svijeta.

Što čovjek tehnički više napreduje, što je sve više umjetnog u njegovu životu, utoliko je sve dalji od svoje iskonske biti, od čistoće svoga srca, od spontaniteta i jednostavnosti svoga bivanja.

Kako se onda čovjek može uskladiti sa samim sobom? Epohe se mijenjaju ali čovjek kao osoba stoji ili pada. Volja, savjest, izbor, odluka – to čini čovjeka u kontekstu ljubavi kao pokretačke sile. Rađa se iz ljubavi, iz uzleta, iz radosti života koji se želi ostvariti kao kozmički spontanitet, kao nepomućena radost.

Povijest je djelo čovjeka u vremenu ali i sila koje ga nadilaze. Na kontrapunktu slobode i nužnosti, čovjek stvara svoj usud. Ali bez metafizičke dimenzije, bez vertikalnog poimanja, bez duhovne dubine i visine, njegova povijest se promatra plošno, osiromašeno, redukcionistički. Suvremeni materijalizam taj fantastični razvoj tehnološke komponente ljudskog društva, uzima kao svoj krajnji argument, i u svoj pseudoeshatološki boj sa smrću i pitanjima vječnosti ide naoružan sofisticiranom tehnologijom koja je produkt tehnike materijalnoga čuda. Materijalizam ima svoja čudesa i svoju pseudoreligiju, ima svoje posvećenike, rituale i dogme. Svom diktatu želi podvrći sve: i pravo, i politiku, i ekonomiju. U tomu je prava opasnost za ljudski duh i um.

Idoli, kumiri, lažni bogovi haraju svijetom, javnim životom, kaotičnim, narastajućim društvima koja su izgubila svoja središta i unutarnja uporišta. Raspršenost je stanje suvremenog duha epohe, fluidnost koja ne teži duhovnoj sintezi, pounutrašnjenju iskustva, ne teži produbljivanju, nego društvenoj alkemiji, sinkretizmu nespojivih i često kontradiktornih vrednota koji će se pokazati kao još jedan veliki opasni eksperiment.

Ne zaboravimo da je svaki sustav, svaki poredak, svaka civilizacija naposljetku plod sveukupnosti ljudske umne, duhovne i stvaralačke baštine, ali je uvijek u opasnosti da bude prisvojena od uske skupine ljudi koji pretendiraju biti kolektivni um epohe, kolektivno tijelo moći koje ima svoj netransparentni program globalne vlasti.

MladGdje je izlaz? U duhu i svijesti pojedinca, ne u njegovom bijegu ili izdvajanju iz konkretne stvarnosti i egzistencije, ne u stvaranju surogata života, nego u njegovom osobnom rastu i razvoju, u njegovom izboru i stavu da ne bude manipuliran nego uvijek budni i aktivni subjekt života za kojeg je odgovoran.

I u svakodnevnoj školi poniznosti a njezin je glavni aksiom: nisam središte svemira, ne vrti se zemlja zbog mene, smrtan sam čovjek i svjestan vrijednosti svega stvorenja.

Z. V.