Prva dva dana mjeseca studenoga predstavljaju za sve nas snažni trenutak vjere, molitve i razmišljanja o “posljednjim stvarima” života. Slaveći sve svete i spominjući se svih vjernih mrtvih, Crkva, putnica na zemlji, živi i izražava u liturgiji duhovnu sponu koja je povezuje s nebeskom Crkvom.

331-g-smallTo čudesno zajedništvo, to divno jedinstvo zemlje i neba ostvaruje se na najuzvišeniji način u liturgiji, nadasve u slavljenju euharistije, koja izražava i ostvaruje najdublju vezu među članovima Crkve. U euharistiji susrećemo živog Isusa i njegovu snagu, i po njemu ulazimo u zajedništvo s našom braćom u vjeri: onima koji žive s nama ovdje na zemlji kao i s onima koji su prije nas prešli u drugi život, život kojem nema kraja. Ta nas stvarnost ispunjava radošću: lijepo je imati toliku braću u vjeri koja putuju zajedno s nama, podupiru nas i pomažu i zajedno s nama kroče istim putem prema nebu. Utješno je znati da postoje i ona druga braća koja su već prispjela u nebo, čekaju nas i mole za nas, kako bismo zajedno mogli zauvijek promatrati slavno i milosrdno Očevo lice.

Ova dva dana mnogi posjećuju groblje, koje je, kao što kaže sama riječ, “mjesto počinka”, u iščekivanju konačnog buđenja na novi život. Lijepo je misliti na to kako će nas sam Isus probuditi. Sam Isus je objavio da je smrt tijela nalik snu iz kojeg nas on budi. S tom se vjerom zaustavljamo uz grobove naših dragih, onih koji su nas voljeli i činili nam dobro.

Crkvena je tradicija uvijek pozivala moliti za pokojne, posebno prikazujući za njih euharistijsko slavlje: to je najbolja duhovna pomoć koju možemo pružiti njihovim dušama, osobito onima koje su najnapuštenije. Temelj te molitve za duše je u zajedništvu Kristova mističnog tijela. Kao što kaže Drugi vatikanski koncil “izvrsno poznavajući to zajedništvo cijeloga otajstvenoga Tijela Isusa Krista, Crkva putnika već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim poštovanjem njegovala spomene pokojnika” (Lumen gentium, 50).

Sjećanje na preminule i briga za njihova počivališta svjedočanstvo je vjerom prožete nade, ukorijenjene u sigurnosti kako smrt nema posljednju riječ nad čovjekom jer je čovjek određen za život bez granica u Bogu, koji ima svoj korijen i ispunjenje u Bogu. Uputimo Bogu slijedeću molitvu:

“Bože beskrajnog milosrđa, tvome neizmjernoj dobroti povjeravamo one koji su napustili ovaj svijet i prešli u vječnost, gdje ti čekaš sav ljudski rod, otkupljen dragocjenom krvlju Krista, tvoga Sina, koji je umro kao otkupnina za naše grijehe. Ne gledaj, Gospodine, na tolika ljudska siromaštva, bijede i slabosti kada se pojavimo pred tvojim sudom, gdje ćemo nam biti dosuđena radost ili osuda. Svrni na nas svoj milostivi pogled, koji izvire iz nježnosti tvoga srca, i pomozi nam kročiti putom potpunog očišćenja. Neka nitko od tvoje djece ne bude izgubljen u vječnom paklenom ognju, gdje nema više pokajanja.

71-mPovjeravamo ti Gospodine duše naših dragih, osoba koje su umrle bez sakramentalne utjehe, i nisu imale prilike pokajati se ni na kraju svoga života. Neka nitko ne strahuje od susreta s tobom, nakon zemaljskog putovanja, u nadi da će biti primljen u zagrljaj tvoga beskrajnog milosrđa. Neka nas sestra tjelesna smrt nađe budne u molitvi i pune svakovrsnog dobra učinjenog tijekom našeg kratkog ili dugog života.

Gospodine, neka nas ništa ne odijeli od tebe na ovoj zemlji, nego neka nas sve i svi podupiru u žarkoj želji da radosno i vječno počivamo u tebi. Amen” (P. Antonio Rungi, pasionist, Molitva za pokojne).

Iz nagovora pape Franje na Dušni dan 2014.