U ono vrijeme reče Isus farizejima: “Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

leandro-bassano-bogatas-i-lazar-600x420Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’

Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’

Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'” (Lk 16,19-31)

Isus nam u uvodu ocrtava lik bogataša. Grimiz je bila odjeća obojena vrlo skupocjenom bojom (koja se dobivala iz školjke murex). To je bila vanjska haljina. A tanani lan je bio fina, donja, meka haljina. Ta dva materijala predstavljaju vrhunac raskoši. Izraz sjajno gostio ima u sebi prizvuk zadovoljstva. Jednostavno: ovaj je čovjek imao sve što se uopće u životu može poželjeti, te je život provodio u ugodnom neradu. Uopće se ne kaže da je počinio neki grijeh, ali je živio samo za sebe. Upravo je to razlog što je bio na kraju osuđen.

Nasuprot njemu prikazan je siromah neki imenom Lazar (to ime znači: Bog je pomogao). To je jedini lik kojemu Isus u usporedbama daje ime (neki rukopisi daju ime i bogatašu: Neues). Lazar je ležao pred bogataševim vratima. Ta riječ označuje velika vrata koja su stajala na ulazu u grad ili u neku palaču. Prema tome, riječ je o velikoj kući. Lazar je bio sav u čirevima, tj. u bijednom fizičkom stanju, a to stanje je izraženo i riječima da su dolazili psi i lizali mu čireve. Njegovo se bijedno stanje vidi i odatle što je želio nasiti se onim što je padalo s bogataševa stola.

Onaj prvi imao je sve što se moglo u životu poželjeti, a ovaj drugi nije imao ništa!

Isus ništa ne govori o duhovnom stanju ove dvojice. Mi tek sebi zamišljamo da je Lazar bio vjeran Božji sluga jer su ga, kad je umro, anđeli odnijeli u krilo Abrahamovo. Tim se riječima izriče njegovo blaženstvo. Blaženstvo spašenih prikazano je slikom velike gozbe na kojoj posebno povlašten sudionik leži glavom oslonjen na prsa velikog patrijarha (usp. Iv 13,23).

Ništa slično ne očekuje bogataša nakon njegove smrti. Pojam pakao(šeol, gr. hades) označuje boravište mrtvih. U Novom Zavjetu to nije nikada boravište spašenih negoodbačenih. Muka ovog bogataša je dvostruka: najprije u tome što je odbačen, a onda i u tome što vidi Lazarovu sreću ili blaženstvo. Pakao je stanje u koje više ne prodire nikakva ljubav. Ili još preciznije: pakao je stanje u kojem se ne dopušta nikakva ljubav. To je svjesno odbijanje i zatvaranje ljubavi. Zato je pakao kao stanje u izvjesnoj i ograničenoj mjeri moguće već ovdje na zemlji. Bogataš je bio u stanju pakla i prije smrti jer je bio zatvoren za ljubav.

Stav bogataša prema Abrahamu pun je poštovanja. Zato ga oslovljava s riječjuOče Abrahame. Molbu iznosi ponizno. Ali je ona izraz i velike nadutosti jer misli da može i odavde zapovijedati i tražiti da mu Lazar služi! On još nije shvatio da više ne vrijede ovozemaljske vrijednosti.

Abraham sustavno odbija bogataševu molbu. Oslovljava ga nježno riječju sine. Ali ga upozorava na obrat do kojega je došlo i koji je definitivan i nepromjenjiv. On je za svoga života primio svoja dobra. Značajan je pridjev svoga. Imao je što je poželio. Mogao je vrijeme trošiti na Božje stvari, zadovoljstvo tražiti u Božjoj Riječi, mogao je davati milostinju (Lazar mu je bio blizu – pred vratima). Ali za njega su dobra bila samo grimiz, tanani lan, svakodnevne zabave i sjajne gozbe. Sam je izbrao ono što je želio kao svoje dobro, a sada se mora držati onoga što je izabrao.

Lazar je dobio samo zlo. Ovdje se ne kaže: svoje zlo! Time se pokazuje da Lazar nije bio odgovoran za zlo koje je pretrpio. Osim toga, Isusova prispodoba ne daje nimalo povoda da bi se Lazar zlurado radovao nad kaznom koju trpi bogataš.

Sada su – ističe Abraham – na snazi trajne vrijednosti. Pravda je ispunjena. Tu je još nešto: provalija golema. To je slikovita pojedinost kojom se izriče da više nema prijelaza na jednu ili drugu stranu, promjena više nema, svatko je izabrao ono što je želio i sada je to trajno.

Po prvi put u usporedbi bogataš pokazuje neko zanimanje za druge ljude (iako još ne za siromahe nego za svoje najbliže). Moli za svoje petero braće da ih se upozori da i oni ne dođu u ovo mjesto muka. Očito da i oni žive kao što je on živio – a takav život nema smisla. On izriče misao kao da se s njime nije postupilo kako treba, odnosno, da je imao premalo informacija o svemu i da bi vjerojatno drugačije postupao da je znao nešto više!

biblija-2ghjAbraham ga upućuje na Sveto Pismo, na Zakon i Proroke. Živjeti po tome sasvim je dovoljno da se ne dođe u pakao. Bogatašev je problem bio u tome što je zanemario Pismo i što ono naučava. Bogataš je svjestan kakav je njegov stav bio prema Svetom pismu, ono mu je nije bilo previše uvjerljivo i traži danetko od mrtvih ustane i pouči njegovu braću. To bi ih trebalo navesti na obraćenje. No, usporedba završava ozbiljnom Abrahamovom tvrdnjom da ni pojava nekoga od mrtvih ne bi uvjerila one koji odbijaju prihvatiti Sveto pismo.

Tako će Isus ovom prispodobom pokazati koja je važnost Svetoga pisma u našem životu. Za nas vjernike ono je Riječ Božja. I to ne bilo kakva, nego nadahnuta Božja Riječ koja je smjerodavna za naše živote.

Ona nam donosi istinu koju Bog objavljuje samo radi našega spasenja i nipošto ne želi udovoljavati našim znatiželjama. Kolikogod ljudi pokušavali tražiti negdje drugdje sigurnost, kao npr. u čudesima ili nečem neobičnom, ipak je važno i važnije ono što je zapisano i Svetome pismu. Ne smije nas u našem vjerničkom životu ništa pokretati osim onoga što nam donosi Biblija.

Razumijem nevjernike i njihovu dezorijentiranost u prostoru i vremenu i da im ništa drugo ne preostaje osim ovoga života. Ali ne razumijem kršćane koji će isto tako nevjernički reagirati i govoriti. Ne razumijem kršćane koji žele sve relativizirati i živjeti samo po svojoj volji. Ne razumijem kršćane koji su toliko slijepi i mlaki u svojoj vjeri. Ne razumijem zašto, zbog čega govore da su kršćani ako ne žive po onome što nam je zapisano u Bibliji. To je bio problem bogataša iz današnje prispodobe. Nije prikazan kao grešnik, nego kao uspješan čovjek kojemu je u životu sve polazilo za rukom. Nije se morao bojati za svoju budućnost. Ali baš ta budućnost postaje upitnom. Isus je svojom osobom, djelom i riječju stavlja u pitanje. On donosi drugačiji program čovjekova života. To je program koji čovjeka čini otvorenim za potrebe ljudi koji nisu toliko uspješni u životu i s kojima se život možda poigrao. To je njegov veliki program za ovaj svijet, za njegove učenike, za nas kršćane.

To je program koji se ne smije izigrati i promašiti. Ne uzdajmo se u svoju dobrotu, nego radije pogledajmo oko sebe i kolikima možemo u životu pomoći. Isusova usporedba postavlja pitanje: hoće li petorica braće i čitatelji nasljedovati primjer bogataša ili provoditi nauk Isusa Krista? Ne postoji alternativa Isusovu nauku. Samo njegov nauk i njegov put vode čovjeka u život. Svi drugi putovi vode u smrt.

Za nas kršćane današnjice presudno je pitanje u kojoj mjeri prihvaćamo poruku Svetoga pisma? Tražimo li nešto više od onoga što je zapisano u Svetome pismu? Težimo li za nečim izuzetnim što bi nas slomilo u našoj slobodi i ljubavi prema Isusu Kristu? A Isus Krist nam jednostavno govori: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ” (Iv 14,23).

p. Ivan