izU evanđelju današnje nedjelje – 15. poglavlje svetog Luke – Isus pripovijeda tri “prispodobe o milosrđu”. Kada On “govori o pastiru koji ide za izgubljenom ovcom, ženi koja traži drahmu, ocu koji izlazi ususret i baca se u zagrljaj rasipnom sinu, to nisu samo riječi, već to predstavlja tumačenje samoga njegova bića i djelovanja”.

Naime, pastir koji ponovno pronalazi izgubljenu ovcu jest sâm Gospodin koji, svojim križem, uzima na sebe grešno čovječanstvo kako bi ga otkupio.

Rasipni sin, zatim, u trećoj prispodobi, je mladić koji, pošto je primio od oca nasljedstvo koje mu po pravu pripada, “otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno” (Lk 15, 13). Zapavši u bijedu, bio je prisiljen raditi kao rob, pristavši čak tažiti glad hranom namijenjenom stoci.

Tada – kaže Evanđelje – dođe k sebi (usp. Lk 15, 17). “Riječi koje se spremio izreći prilikom povratka omogućuju nam upoznati sav doseg onoga što se zbiva u njegovoj duši… vraća se ‘kući’, samome sebi i ocu” (Benedikt XVI., Gesù di Nazareth, Milano 2007., str. 242-243).

“Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika'” (Lk 15, 18-19). Sveti Augustin piše: “sama Riječ viče da se vratiš, i ondje je mjesto nenarušivog mira gdje se ne napušta ljubav ako sama ne napusti ljubljeno biće” (Ispovijesti, IV, 11.16).

“Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga” (Lk 15, 20) i, pun radosti, naredi da se pripremi slavlje.

Dragi prijatelji, kako ne otvoriti naše srce sigurnosti da nas Bog ljubi, premda smo grešnici? On nam neumorno ide ususret, uvijek prvi prelazi put koji nas dijeli od Njega. Knjiga Izlaska nam pokazuje kako Mojsije, s pouzdanom i smjelom prošnjom, tako reći, premješta Boga sa sudačkog trona na tron milosrđa (usp. 32, 7-11.13-14).

otaccKajanje je mjera vjere i zahvaljujući njemu čovjek se vraća Istini. Sveti Pavao piše: “pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri” (1 Tim 1, 13). Vraćajući se na prispodobu sina koji se vraća “kući”, opažamo da kada se pojavljuje stariji sin povrijeđen zbog svečanog dočeka upriličenog bratu, ponovno je otac taj koji mu izlazi u susret i moli ga:

“Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je” (Lk 15, 31).

Jedino vjera može preobraziti sebičnost u radost i ponovno uspostaviti prave odnose s bližnjim i Bogom. “No trebalo se veseliti i radovati – kaže otac – jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!” (Lk 15, 32).

Papa Benedikt XVI., 12. rujna 2010.

Isus nam prispodobom želi pokazati koliko nam je svima potrebno obraćenje na dvije razine: u odnosu prema Bogu, ali i u odnosu prema ljudima. Ova nas prispodoba svojom silinom poziva da sebe provjerimo, da se otkrijemo: bilo u jednom ili drugom sinu, ali i u očevom odnosu prema ljudima. Kao što nam to pokazuje primjer mlađega sina, najbitnije je vjerovati u ljubav Oca nebeskoga prema nama. Upravo to čovjeka pokreće na put obraćenja i novoga života!