„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mk11,28) S tim pozivom i zadivljenim razmatranjem Isusovih riječi, kršćanski filozof Soren Kierkegaard, utemeljitelj egzistencijalizma, započinje svoju knjigu „Vježbanje u kršćanstvu.“ Kakve li ljubavi, uskliknuo je Soren. „Ta, ljubav je već i to kad onaj koji može pomoći pomaže onome koji moli za pomoć – ali sam pomoć nuditi! I nuditi je svima! Da, i onima koji neće moći uzvratiti!“

DpđIsus govori – dođite k meni svi – svi – „i ne postavlja baš nikakva uvjeta…On ne zadaje muka, on čini samo jedno: širi ruke.“ Dok živimo, taj poziv stoji, upućen je blago, bez prijekora. Isus je, kaže Kierkegaard, prijatelj grješnika. On traži grješnike da ih uspravi, ne da ih slomi. Oni k Njemu slomljeni već dolaze, i On neće lomiti napuklu trsku niti ugasiti stijenj što tinja.

Isusovim riječima nema opoziva. On ne vara. Tko god je osjetio duhovnu glad za Božjom Rječju zna o čemu govorim. Činjenica je da u pozivu „dođite k meni svi“ nema ograda ni zagrada. Upućen je svakom ljudskom biću, odjekuje tiho kroz stoljeća, s judejskih cesta i golgotskog križa.

Kod Isusa nema isključenih, odbačenih, nepodobnih. Svaki čovjek, ma kojeg statusa i podrijetla, može doći k njemu i kazati: „Rabi, idem za tobom!“

Ponekad pred Svetohraništem pomislim: Isus me odmara i od mene samog, od mojih vlastitih nedoumica, opterećenja, strahova, dvojbi, nepraštanja, od borbi sa samim sobom koje pripisujem drugima, od srdžbi zbog nepravdi koje ne mogu popraviti a moram ih trpjeti, od naglosti, pretjerane emotivnosti, preuzetnosti, nestrpljenja, od svjetskih briga i egzistencijalnih muka, od bijesa na neprijatelje, od svega što čovjeka pritišće i čini da na trenutke izgubi unutarnji mir i jasnoću. Isus nas odmara od života koji čovjeka pregazi i slomi.

Mladost brzo prođe i nema toga koji nije osjetio da ga život melje kao mlinski kamen. Postoje tehnike kojima se tijelo i raspoloženje, donekle zdravlje mogu održati nešto dulje, ali ne postoji čovjek koji bi bez vjere, duha i unutarnje snage mogao nadići lomove i patnje koje nadilaze ljudske snage. Neka trpljenja su tako velika da ih je nemoguće podnijeti bez snage duha, bez nadahnuća odozgo.

Isus je Soterior, što na grčkom znači – spasitelj, ozdravitelj. On ozdravlja srca, duše i tijela. On je otkupitelj koji je ujedno i ozdravitelj. Te dvije uloge ne mogu se odvojiti. Spasenjska i iscjeliteljska.

Umor je i za čovjeka i za cijelu civilizaciju stadij klonuća nakon što je doživljen klimaks koji nakon pozitivnih efekata donosi i negativne – pražnjenje. Umor je opasan, umor nije samo zamor tijela i uma, umor je i stanje duše, on prelazi u ravnodušnost, pasivnost, kad duh otupljuje, kad klone i preda se alternativnim oblicima ispunjenja, odnosno pseudoispunjenjima.

aljUmor je zasićenje koje više ne ostavlja prostora za nova nadahnuća. Umor može dovesti do utrnuća životne radosti. Povezan je sa starenjem. I civilizacije stare i umiru. Njihov duh se može obnoviti ali s novim ljudima. Starenje se ne može zaustaviti fizički i biološki, ali se može nadići duhovno. Nije fraza da čovjek u poznoj dobi može biti duhovno mlad. Za takvo što možemo pronaći dokaze oko sebe iako su, na žalost, nesvakodnevna pojava.

Ima li snažnijeg izazova za čovjeka, bez obzira na dob i životnu situaciju u kojoj se nalazi?

Uvijek se može odmoriti i obnoviti pored Isusovih nogu i početi iznova.

Zoran Vulman