U ono vrijeme uđe Isus u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj, dakle, da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” ( Lk 10,38-42)

51 (Small)Problem ‘Marije’ i ‘Marte’ uvijek je aktualan jer on dotiče temeljno pitanje u životu vjere: koji je odnos između vjere i djela? Prisjetimo se da ovaj odlomak neposredno slijedi iza pripovijesti o milosrdnom Samaritancu. A ta pripovijest završava Isusovim poticajom na djelovanje: ‘Idi pa i ti čini tako!’ Evanđelist Luka ta dva odlomaka izravno povezuje i to treba uzeti u obzir pri tumačenju. Ono što je Samaritanac učinio može se u širem smislu shvatiti kao služenje (diakonia), a upravo je to ono što Marta neprestano čini.

Kako onda shvatiti pohvalu koji Isus upućuje Mariji? Ne proturječi li to poruci o milosrdnom Samaritancu i Martinu služenju? Zar nismo toliko puta čuli ili sami uzviknuli: ‘Djela, a ne riječi! Sit sam riječi!’ Djela su važna, odlučujuća. Sve priče o spasenju bile bi besmislene, kada u prvom planu ne bi bilo pravednost i ispravno djelovanje. Međutim, da bi se taj cilj dosegao, postoji jedan nužan uvjet: slušati i vjerovati. Ili, povezati zajedno: uho koje sluša i ruke koje pomažu. Prema tome, Marta i Mariju simboliziraju dva neodvojiva aspekta kršćanskog života.

Može se još nešto zapaziti. Slika Marije koja sjedi do Isusovih nogu i sluša ga, jasno ističe jedinstvenost Isusa kao učitelja. Isus je učitelj, a mi učenici. Marija je ona koja sluša Isusove riječi. Zbog toga Marija sjedi i ostaje nepokretna. Ona ne želi prekinuti tihi mir (počinak), blaženu radost slušanja Gospodina. Upravo to i jest temelj svakog služenja (koje se ne smije izjednačiti s površnim aktivizmom!). Kršćanin sluša Isusov glas i prema Isusovim riječima usmjeruje život i oblikuje vlastito ponašanje.

U srednjem vijeku običavalo se u liku Marije vidjeti kontemplativni život (samostanski život), a u liku Marte aktivni život (svjetovno zanimanje, život u svijetu). Pri tome, uvijek se isticalo da Isus Martino služenje nije ukorio ili odbacio, nego da je samo Mariju pohvalio. Naslanjajući se na takva tumačenja, više se hvalio duhovni stalež, odnosno život Bogu posvećenih osoba, i on je imao prednost pred životom u svjetovnom staležu. Danas takvo razmišljanje nije više prihvatljivo, jer je svaki kršćanin pozvan na svetost i svaki kršćanin u svom pozivu ima sredstva pomoću kojih može doseći visoki stupanj duhovnog života.

Svaka kršćanska praksa nužno treba duhovno-biblijsko utemeljenje na riječi Božjoj i to neovisno o tome radi li se o životu u samostanu ili u životu u svijetu. Oba tipa života pružaju dovoljno prilika da se čovjek izgubi u aktivnostima. Zar upravo svećenici i redovnici danas najčešće govore kako nemaju vremena za sebe? Moderni dušobrižnici uvijek su u žurbi, ne znaju saslušati druge, tuže se neki vjernici.

737 RU dvjema sestrama, Marti i Mariji, prepoznajemo dva temeljna životna stava: akcija i kontemplacija, politika i mistika, molitva i rad.

Ova dva stava nisu međusobno suprotstavljena. Ona su sestrinska. Odlučujuće je, međutim, redoslijed! Živeći u svijetu gdje se vrjednuje gotovo samo djelovanje, učinkovitost i uspjeh, Isus nudi alternativu, a to je prije svega mirna i opuštena vjera, pouzdanje u Božju pratnju i suradnju. Takva vjera ne podrazumijeva pasivnost i nebrigu, nego se odupire panici, besciljnom preobilju rada, onom ‘kako’ koje zaboravlja ‘zašto’.

Tek kada izaberemo kao Marija bolji dio – mirni pol, slušanje Riječi, molitvu – možemo stupiti u akciju, ispravno djelovati, služiti i gajiti gostoljubivost.

 fra Anđelko Domazet

“Isus nas u svakom euharistijskom slavlju u kojemu smo mi njegovi gosti, a on naš zajednički uzvišeni gost i prijatelj, daje priliku slušati. Sudjelujući na misi mi sjednemo do njegovih nogu, ne uznemirujući se za nepotrebne stvari, kako bismo se slušajući njega naučili slušati i jedni druge, počinjući od onih koji su nam najbliži. No na kraju svakog misnog slavlja mi dobivamo poslanje da to što smo slušali, to naše biti Marija, pretvorimo u konkretna djela slušanja, ali i služenja braći i sestrama, odnosno naše biti Marta. Ostanemo li na ovom prvom, malo je koristi. No jednako tako nema koristi, a vjerojatno ima i dosta štete, mislimo li da možemo ovo drugo, biti Marte, bez onog prvoga, biti Marije.”