U ono vrijeme neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita Isusa: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” A on mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Reče mu na to Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.” Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: “A tko je moj bližnji?”

Milosrdni SamarijanacIsus prihvati i reče: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe.

Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš isplatit ću ti kad se budem vraćao.’

Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,25-37)

U svom nas uvodu ovo evanđelje suočava s najvažnijim pitanjem našega života: što mi je činiti da život vječni baštinim? (Lk 10,25). To je inače često pitanje koje ljudi postavljaju Ivanu Krstitelju, Isusu, apostolima, Božjim ljudima. Za priznati nam je da baš ne volimo postavljati tako radikalna pitanja. Ne volimo stvari u životu shvaćati previše ozbiljno i odgovorno. Svima nam se čini da je barem živjeti lako i jednostavno: ne trebaš previše istrčavati u dobru, čuvaj se većih zala -i to je to. Naučili smo se polovičnosti, ona nam se uz kožu prilijepila. No, već sam uvod u ovu situaciju pokazuje nam da se i ovdje ne radi o iskrenom pitanju. Zakonoznanac želi Isusa samo iskušati (r. 25). Njemu zapravo i nije stalo do pravog odgovora. On je zapravo uvjeren da sve znade i da je s njim sve u redu. Tako to obično biva s nama ljudima.

Isus će iskoristiti svaku situaciju da bi ljude evangelizirao naviještajući im riječ života i potičući ih na tu novost i radikalnost. Isus će svojom reakcijom pokazati da čovjeka usmjeruje na Riječ Božju. Isus ne uči nekom zakonu, pa ni Božjem. Ovdje se zapravo radi o riječi života. To je riječ koja čovjeku omogućuje novi život, otvara ga novoj budućnosti, novim vrednotama. Zato je ovaj prvi odgovor direktan i jasan, točno se navodi biblijski tekst: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Navod ovog biblijskog teksta u prvom dijelu dolazi iz najzrelijeg duhovnog razmišljanja koje pobožan Židov i danas svaki dan izgovara u obliku molitve kao temeljno nadahnuće svoga života (Pnz 6,5). Drugi dio biblijskog teksta je izvađen iz sasvim drugačijeg konteksta koji čak i nije toliko atraktivan Židovima (Lev 19,18). No, jasno je da Riječ Božja daje jasan i precizan odgovor: ljubiti Boga i bližnjega.

Kako to obično biva u evanđeljima, tako je to i ovdje. Prava drama i preokret nastaju tek nakon ispravnih odgovora. Zakonoznanca zapravo i ne zanima Isusov odgovor. On Isusu ne pristupa s ispravnim predispozicijama, on nema šanse išta prihvatiti od onoga što će Isus odgovoriti, on je svojom željom da Isusa samo iskuša sebe onesposobio za svaki prihvat Isusovog odgovora. On pitanje postavlja neozbiljno. On ne želi ništa više učiniti od onoga što već čini. Njemu je Isusov odgovor, pa i sam Isus, sasvim suvišan. On se želi sam opravdati, sam odrediti mjeru ili stil života. U ovom zakonoznancu otkrivamo ateistički stav. On Božju Riječ želi relativizirati. On je deklarativni vjernik, a praktični ateist.

Dakako da kod mnogih kršćana ni danas nije ništa drugačije. Odnosno, u svima nama je to tako, svi mi to tako dugo mislimo dokle god ne dopustimo da Isus Krist uđe istinski u naše živote. Ateizam i u nama ima daleko dublje korijenje nego li mi to o sebi mislimo. Tek kad dopustimo da nas Riječ Božja mijenja, tada nestaje iz nas ateizma.

Problem je u našem životu da li doista želimo čuti prave odgovore? Lako se poigravati bilo pitanjima, bilo odgovorima. Ali odgovorno stajati i prihvatiti svu ozbiljnost života – to je nešto drugo. Zato se brzo rađa drugo pitanje koje bi sasvim sigurno trebalo isključiti bilo kakav pomak u životu čovjeka: “tko je moj bližnji?” (Lk 10,29). U ovom drugom pitanju važno je uočiti da se čovjek zapravo želi opravdati pred Isusom. Očito je kako se u životu sve može relativizirati, pa i one najvažnije stvari i pitanja života, kao što je pitanje vječnog spasenja. Kroz pitanje a tko je moj bližnji osjeća se da zakonoznanac daje Isusu do znanja da ni tu neće prihvatiti nikakve izmjene svoga mišljenja i stava. On će sam određivati tko mu je bližnji.

cvijet i vodaIsus će koristiti i ovu priliku da na jedan drugačiji, indirektan način, zakonoznancu pruži šansu, otvori mu oči i pridobije ga za svoje poglede, shvaćanje života i sve životne stvarnosti. Isus mu svojim odgovorom ne zatvara put nego mu otvara put u život. Zato se koristi književnom slikom ili prispodobom jer je to sada bliže njegovim psihološkim predispozicijama, na što će ukazati i pismoznančeva reakcija:

Onaj koji mu iskaza milosrđe” (10,37). To znači da je izvrsno shvatio što Isus misli, na što ga Isus poziva, to znači da ga je Isus evangelizirao.

U Isusovom odgovoru možemo naglasiti nekoliko važnih stvari:

1. Isusovo shvaćanje – vrednovanje čovjeka: Isus želi čovjeka dovesti do novog shvaćanja čovjeka, do novog humanizma, do novog pristupa čovjeku. To više nije usko, sebično, interesno shvaćanje čovjeka i društva. To nije svrstavanje čovjeka po strankama, religijama, rasama i sl. Prema Isusu: svaki je čovjek vrijedan naše pažnje. Jer svaki čovjek je stvoren na sliku Božju, a to onda znači da je znak Božji na zemlji. Ako vjerujem – u svakom čovjeku susrećem Boga. Očito da vrijednost čovjeka nije ni u čemu izvan čovjeka, nego u čovjeku samom – u tome jer je čovjek. U svijetu je prisutan mentalitet po kojem se ljudi vrednuju po onome što imaju, a ne po onome što jesu. Zato nas Isus poziva i na jednu novu ljudskost: Idi pa i ti čini tako!

2. Novo shvaćanje ljubavi: pozvani smo na ljubav prema svakom čovjeku. Ako nekom čovjeku treba pomoći – tada tome nema alternative. Ne postoji nikakav posao koji bi nas mogao izuzeti od pomoći čovjeku. Ako ne pomognemo čovjeku onda kad mu je potrebno – tada nam je svaki posao suvišan! Isus nas poziva na ljubav bez alternative. Ljubav prema čovjeku mora biti djelotvorna.

Ljudska je ljubav tržišna ljubavdo ut des = dam da daš! Zato je ljudska ljubav sebična, interesna. Ljubimo druge sa silnom željom da nam se ljubav uzvrati. I dok se tako događa – sve štima. No, ako nam se ljubavlju ne uzvrati – tada i mi prestajemo ljubiti ljubljenu osobu. A čovjeka se ne može ljubiti samo ljudskom ljubavlju. Ta je ljubav otuđena, ona je ranjena grijehom, najprije istočnim, a onda i našim osobnim grijesima. I to tako intenzivno da ljubavi zapravo i nema. Postoji samo laž i gluma ljubavi, igrati se ljubavi!

3. Istinsko bogoljublje samo u istinskom čovjekoljublju: kvaliteta moje ljubavi prema čovjeku pokazuje kvalitetu moje ljubavi prema Bogu. Jer ne može se ljubiti Boga koga se ne vidi ako se ne ljubi čovjeka kojega se vidi (v. 1 Iv 4,20). Često u tome vjernici griješe: govore kako ljube Boga, obavljaju sve molitve i postove, vječno su u crkvi na svim pobožnostima, a ne ljube vlastite ukućane!

4. Isus – milosrdni Samaritanac: Isus je taj koji dolazi k nama. Svećenik i levit idu od čovjeka, a Samaritanac ide k čovjeku. Isus se prema nama sagnuo, on ima vremena za nas. On je upravo zato i došao. Ulje je simbol pomazanja, ispunjenja Duhom, koje se dogodilo u sakramentima krštenja i potvrde. Isus je naše rane, naše grijehe zalio vinom – a to simbolizira euharistiju. On daje svoje tijelo i krv za oproštenje grijeha.

Isusova riječ izazov je svakome od nas. Sili nas na novi način razmišljanja! A to znači na novo vrednovanje i novi način djelovanja.

Ako prihvatimo Riječ Božju, ako dopustimo da nas se dotakne u dubinama našega bića – tada doživljavamo Boga. Tada imamo iskustvo Boga. Kakav je Bog prema namapozvani smo takvi biti prema ljudima!

p. Ivan