Obzirom da je Sveti Antun Padovanski, «svetac cijeloga svijeta», želimo nešto reći o njegovom odnosu prema milosrdnom Ocu, koji je odsijevao u njegovom životu i u njegovim propovijedima. Polazišna točka ovoga razmišljanja je evanđeoska prispodoba o izgubljenom sinu i/ili milosrdnom ocu (Lk 15, 11-23). Ovdje Isus govori i objavljuje kakav je Bog – uvijek spreman da nas primi raširenih ruku. I kada se čovjek ozbiljno udalji od njega, koliko god dugo ostao u toj daljini, On ga čeka da mu se vrati i da mu sve oprosti. Ljubav je to veća od svake druge.

sv. AntunStoga i sv. Antun govori: «Što se iz daljega grešnik vraća svom nebeskom Ocu, to ga ovaj ljubaznije prima!» Ovu stvarnost, konkretiziranu u današnjem vremenu pod sakramentalnim vidom, nazivamo sakramentom pomirenja ili pokore, ili pak ispovijed. Ona je jedna od glavnih tema u spisima sv. Antuna.

Rijetke su stranice na kojima nećemo čuti bar odjek te teme. Ovako ju on naziva: «Sakrament svete pokore zove se kućom Božjom, jer se u njoj grešnici pomiruju s Bogom, kao što se rasipni sin pomirio sa svojim Ocem kada ga je ovaj primio u svoju kuću. Zove se i nebeskim vratima, jer kroz ispovijed grešnik ulazi da poljubi noge, ruke i lice Oca nebeskoga.

O Božje li, zaista, kuće! O ispovijedi, vrata nebeska! Blažen tko u tebi stanuje, kroz tebe prolazi! Ponizite se braćo, i uđite kroz ta sveta vrata!» Uza sve to, mnogim je ljudima veliki problem odlučiti se za pomirenje s Ocem, za ispovijed.

Nije im, dakako, ugodno govoriti o svojim grijesima i propustima: «Nemaju, uostalom, ni želje za nebeskim stolom oni koji su žarko zaljubljeni u zemaljske stvarnosti, a odvratno im je siromaštvo i poniznost Isusova utjelovljenja te izmiču ozbiljnoj pokori.» A što se tiče te «teške» odluke za ispovijed, Antun primjećuje: «Tko ljubi, njemu ništa nije teško.»

U svom svetačkom životu neprestano je opominjao i poticao svoje slušatelje na pomirenje s Ocem, navodeći ozbiljne razloge: « Stvarno, slabi i podložni padovima kakvi jesmo, nema dana da ne sagriješimo. Naše je pamćenje, osim toga, toliko labilno da se navečer ne sjećamo što smo učinili ujutro. Zašto dakle odgađati za sutra ono što bi smo morali učiniti danas? O čovječe, danas si još živ, a sutra te možda više neće biti. Živi i vladaj se danas kao da već sutra moraš umrijeti. I kada si popio otrov grijeha, uteci se odmah protuotrovu iskrene i skrušene ispovijedi!» To posebno vrijedi za teške grijehe, jer «teškim grijehom grešnik gubi Sina Božjega, zbilju dražu i dragocjeniju od svih stvorova zajedno…»

Svi ovi Antunovi poticaji razlog su da se prestanemo sustezati pred ovom «životnom odlukom». Ako smo njegovi (a po krštenju to doista i jesmo – kršćani – Kristovi) onda se tako nastojimo i ponašati, a ne igrati se sa svojim životom kao da s Bogom nemamo ništa. Utecimo se dobrom Ocu, jer naš život ovisi o Njemu.

Na to nas, još jednom, potiče po svem svijetu toliko omiljeni svetac: «Stoga mi, koji se zovemo kršćani, sjedinjeni s Njime po Kristovu imenu, pobožnom dušom molimo toga istoga Isusa Krista, Sina Božjega, i sa svom ga umolnošću prosimo: neka nam udijeli milost da potaknuti duhom pokajnički uđemo u pustinju ispovijedi, te primimo oproštenje od svih svojih nepodopština, pa da obnovljeni i očišćeni zavrijedimo uživati slavu vječnoga blaženstva. To neka nam udijeli on, kojemu slava i čast u vijeke vjekova. Amen

fra Rozo B.

 

139 “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost…

Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa”…

 sv. Antun Padovanski