Uočit ćemo kako danas – u vrijeme urbanizacije, tehnizacije i digitalne ere ljudi imaju sve manje vremena za ophođenje i susrete u svakidašnjem životu. Brzo odbijaju svaku uslugu, ne prihvaćajući obveze, žrtve, terete, brige i napore; uvijek im se žuri, pa često pokraj njih i od njih odlazimo žalosni, neutješeni. Mogli bismo odmah zaključiti: nedostaje poniznosti!

SrceeePoniznost dušu sabire, čuva je u miru, otvorena je svakome ljudskome vapaju; želi pomoći, utješiti, ohrabriti, poučiti.

 Znademo da je On prošao zemljom čineći dobro. Trajno – po viđenjima Marije Valtorte – bijaše u pokretu, u potrazi za “izgubljenim ovcama doma Izraelova”; uvijek u trajnom naporu, u obilasku zemlje: Galileje i Judeje, Samarije i krajeva Dekapolisa. Žurio je da dođe mnogima te su ga apostoli jedva mogli slijediti, a često izgladnjeli, premoreni. On nije mario ni za blatnjave ceste, ni za kišu i vjetrove. Posvuda je želio doći i svima pomoći.

Na nekim mjestima, kod dobrih prijatelja, koje bi prethodno ozdravio ili utješio, našao bi predah, malo odmora i hrane; osvježio bi se i onda opet žurio naprijed.

To ne bi mogao bez duboke poniznosti, a koju je On imao u savršenom stupnju. Pokazuje svojim primjerom i nama što nam je najpotrebnije.

Po poniznosti jedino možemo biti strpljivi u svim prigodama, nezgodama, protivštinama, patnjama. Po poniznosti i strpljivosti sposobni smo za opraštanje; sposobni da podnesemo nanesenu uvrjedu, bol i nepravdu. Možemo se koji put tako lako opravdati, ali prešutjeti, pretrpjeti i podnijeti uvrjedu i ne ispričati se – treba jakosti. Treba snagom Duha Svetoga “upokoriti” našu buntovnu narav, koja zbog klica i ostataka Istočnoga grijeha neće i ne može da na sebe primi nanesenu uvrjedu, poniženje. Želi da se odmah opravda, da sa sebe zbaci teret koji je pritišće, jer oholost uvijek traži “svoje pravo”, opravdanje, ispriku.

 A On je – šutio. Šutio kada su Ga vrijeđali, pogrđivali, lažima i uvrjedama obasipali. Šutio je zbog nas, da nas otkupi, da dade Ocu zadovoljštinu za našu oholost, za onaj Luciferov bunt, koji se digao protiv samog Stvoritelja i Oca, želeći biti iznad Njega,  iznad Njegove vlasti i časti.

Zašto i danas čovječanstvo otpada od Boga…? Jer neće da se ponizi, da prizna Njegove zakone i zapovijedi koje ga obvezuju, jer neće niti želi nad sobom gospodara.

A i Njegovi vjerni često Mu zatvaraju svoje srce. A od njih traži ljubavi i naknadu. Stoga, utješimo mi Njegovo izranjeno srce… Bdijmo uza Nj i iskazujmo Mu ljubav. On će nas uvijek primiti: i kad smo satrveni, izranjeni, rastuženi, ostavljeni. Jer je Njegovo Srce puno milosrđa i utjehe.

 Srce Isusovo, milosrđe moje; smiluj mi se! Učini da Te ljubim, da Te neizmjerno ljubim – ljubavlju Tvojom!

 30. 11. 2007.

 S. Marija od Presvetoga Srca,  Anka Petričević