Što je starost? Kadšto ljudi govore o njoj kao o jeseni života – kako je govorio već Ciceron(9)– uspoređujući je s protjecanjem godišnjih doba i s mijenama u prirodi. Dovoljno je tijekom godine promatrati mijenjanje krajolika u planinama ili u nizinama, u poljima, dolinama i u šumama, na drveću i biljkama. Postoji velika sličnost između ljudskoga bioritma i ciklusâ prirode u koje spada i jesen.

Ne bojte se (Small) (Small)Istodobno čovjek se razlikuje od svih ostalih realiteta koji ga okružuju budući da je on osoba. Stvoren na sliku Božju, on je svjesno i odgovorno biće. I upravo svojom duhovnom dimenzijom čovjek proživljava i nizanje različitih, no uvijek kratkotrajnih razdoblja. Sveti Efrem Sirijski običavao je uspoređivati život s prstima jedne ruke da bi tako istaknuo kako njegovo trajanje nije dulje od pedlja ili pak da bi označio kako svako životno razdoblje – baš kao i svaki prst – ima svoje obilježje, jer »prsti predstavljaju pet stuba kojima se čovjek postupno uspinje«.(10)

Ako je dakle točno da su djetinjstvo i mladost za ljudsko biće razdoblja njegova oblikovanja i pripremanja za budućnost, kad, postajući svjesno svojih mogućnosti, izgrađuje planove za svoje zrelo doba, valja kazati da i starost ima svojih prednosti jer – kako primjećuje sveti Jeronim – ublažavajući silinu strasti, to životno doba »povećava mudrost čovjeka i pruža promišljenije savjete«.(11) U određenom smislu to je doba mudrosti, koja je većinom plod iskustva, jer je »vrijeme velik učitelj«.(12) Poznata je psalmistova molitva: »Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce« (Ps 90 [89], 12).

U svjetlu nauka Biblije i prema njezinu govoru, starost se dakle očituje kao »pogodno vrijeme« za konačno ispunjenje ljudskoga života, i ona ulazi u Božju nakanu o čovjeku kao vrijeme u kojem sve teži za tim da čovjek bolje shvati smisao života i da stekne »mudrost srca«. »Jer duljina danâ ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost – to su sjedine ljudske, i krepostan život – zrela starost« (Mudr 4, 8–9). Starost je konačno razdoblje ljudske zrelosti. Ona je izraz Božjega blagoslova.

Predznak života

U tome duhu, želeći vam, draga braćo i sestre starije dobi, da spokojno proživite godine što ih je Gospodin pripremio za svakoga od nas, osjećam se potaknut spontanom željom da vam u potpunoj iskrenosti priopćim osjećaje koji me prožimaju u ovoj posljednjoj etapi moga života, nakon više od dvadeset godina službe na Petrovoj Stolici i u očekivanju trećega tisućljeća, koje nam je na pragu. Unatoč ograničenjima koja nadolaze s godinama, očuvao sam volju za životom. I na tome zahvaljujem Gospodinu. Lijepo je moći se do kraja truditi za stvar Božjega kraljevstva!

Istodobno osjećam velik spokoj pri pomisli na trenutak kad me Gospodin bude pozvao: iz života u život! Zato mi je često na usnama, bez ikakva osjećaja tuge, molitva koju svećenik kazuje nakon euharistijskoga slavlja: In hora mortis meae voca me, et iube me venire ad te – U času smrti pozovi me i zapovjedi mi da dođem k tebi. To je molitva kršćanske nade koja ništa ne oduzima sadašnjem trenutku, dok sutrašnjicu povjerava zaštiti Božje dobrote.

relik»Iube me venire ad te«: u tome je najdublja želja ljudskoga srca, pa i onoga koje toga nije svjesno.

Dopusti, o Gospodine života, da budemo toga potpuno svjesni i da uživamo u svim razdobljima našega života kao u daru prepunom budućih obećanja!

Dopusti nam da s ljubavlju prihvatimo tvoju volju predajući se svakoga dana u tvoje milosrdne ruke!

I kad dođe čas posljednjega »prijelaza«, dopusti nam da ga dočekamo vedre duše, bez ikakva žaljenja za onim što ćemo ostaviti. Jer susresti tebe, nakon što smo te dugo tražili, znači ponovno naći svaku pravu vrijednost što smo je ovdje na zemlji iskusili, zajedno sa svima onima koji su nam prethodili u znaku vjere i nadanja.

A ti, Marijo, Majko čovječanstva koje putuje, moli za nas »sada i na času smrti naše«! Pomozi nam da budemo uvijek čvrsto sjedinjeni s Isusom, voljenim tvojim Sinom i našim bratom, Gospodinom života i slave! Amen!

Ivan Pavao II., uz Godinu starijih osoba, Vatikan, 1. listopada 1999.

( Relikvije sv. Ivana Pavla II. i sv. Faustine K. izložene u našoj župi 7. 6. 2016. za vrijeme duhovne obnove)