Kad su se navršili dani da bude uznesen krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No, ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem.

jesustraveling1 (Small)Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan rekoše: “Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?” No, on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putem reče mu netko: “Za tobom ću kamo god ti pošao.” Reče mu Isus: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” Drugomu nekom reče: “Pođi za mnom!” A on će mu: “Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.” Reče mu: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.” I neki drugi reče: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.” Reče mu Isus: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Lk 9, 51  -62 )

Uvod današnjeg evanđelja, pun dramatičnosti, specifičan je Lukin tekst. Luka ovdje prikazuje Isusa kako putuje u Jeruzalem. Isusov put u Jeruzalem je put bez povratka. Nije to obično hodočasničko putovanje. Isus je duboko svjestan što ga u Jeruzalemu očekuje. Upravo nas zbog toga iznenađuje ta Isusova odlučnost. Već na samom putu Isus doživljava protivljenja i neuspjehe, kako nam to pokazuje današnje evanđelje. U jednom samarijanskom selu nisu ga primili upravo zato jer je bio na putu za Jeruzalem (9,53).

U takvoj kriznoj situaciji dvojica učenika reagiraju žestoko. Ali to nije Isusov stil. Isus će ih zbog toga prekoriti. Isus već ovdje shvaća i prihvaća narav križa, a to je od onog najobičnijeg ljudskog neprihvaćanja, čak bez mnogo zlobe, do najradikalnijeg odbijanja, pa i smrti. Isus neće odgovoriti istom mjerom. Križ se jednostavno mora prihvatiti bez obzira koliko smo u pravu i koliko se naša narav s pravom bunila. Narav križ nikada ne prihvaća, ona ga odbija. Isus je već sada na putu križa – to je u biti njegov put u Jeruzalem, zato će on reagirati miroljubivo. Apostolima će trebati vremena da to nauče.

Drugi dio evanđelja pokazuje nam sasvim konkretno da Isusa treba slijediti čitavim srcem, nepodijeljeno. Evanđelje nam u tom kontekstu predstavlja tri tipična slučaja.

U prvom slučaju jedan od onih koji su išli za Isusom sam velikodušno govori: “Za tobom ću kamo god ti pošao” (9,57). Očito da su ljudi bili oduševljeni Isusom Kristom i njegovim djelovanjem i da su ga u tom oduševljenju htjeli pratiti čitav život. U isto vrijeme nisu ni slutili da je njegov život blizu smrti, da ide u smrt. Očito je da su ljudi mislili na dugo vremensko razdoblje u kojem bi se ugodno osjećali uz Isusa.

Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio..Isus mu odgovara: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio” (9,58). Isus ga niti poziva niti ga odbija, ali svojom riječju upozorava ga na ozbiljnost. Čovjek nije računao s onim što to znači slijediti Isusa. Svatko na ovom svijetu ima svoje mjesto, pa i lisice i ptice. Jedino Isus ovdje na zemlji nema svoje mjesto. To je visoka cijena njegova utjelovljenja i s tim treba ozbiljno računati. Tako ni Isusov sljedbenik ne može ovdje na zemlji računati s nečim sigurnim što je njegovo, ne može računati s rastrošnim životom. Onaj tko slijedi Isusa mora računati s tim da ni sam neće imati gdje glavu nasloniti i da je na ovom svijetu samo stranac i putnik. Prvi kršćani su to odlično osjećali i govorili da im je svaka zemlja domovina, ali i da im je svaka domovina ipak samo strana zemlja. U drugom slučaju sam Isus poziva čovjeka: “Pođi za mnom!” (9,59). Sada je situacija nakon prvog slučaja već jasnija. No, sada se događa obrat, izvjesno odlaganje odgovora na poziv, i to s punim pravom: “Dopusti mi da prije odem i pokopam oca” (9,59). Poziv nije odbijen, samo je na trenutak odgođen. Naime, Židovi su ispravan ukop smatrali izvanredno važnim. Kao i mi danas.

Dužnost ukopa smatrala se važnijom od proučavanja Božjega Zakona, od obreda u hramu, od pashalne žrtve, od obrezanja. Jednostavno – ništa nije bilo važnije od ukopa. To je jednostavno sveti zadatak.

Međutim, Isus smatra da su zahtjevi kraljevstva Božjega još važniji i da upravo njima nema nikakve alternative. Isus će mu odgovoriti: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje” (9,60). Isus traži da oni koji nemaju uvid u Isusovo otajstvo i poslanje obave ukop. Oni to znaju dobro obavljati. A onaj koji je susreo Isusa i koji je od Isusa primio zadatak mora svoj život posvetiti navješćivanju kraljevstva Božjega. Iz ovoga teksta vidimo s kojim autoritetom Isus nastupa i što on misli o stvarnosti kraljevstva Božjega. Njegov sljedbenik-vjernik mora prihvatiti njegov pogled i njegovo tumačenje. To je istinsko učeništvo ili vjerništvo. Sve drugo bilo bi samo laka igra koja se može svakog trenutka odbaciti. Isusov put bio je težak, to je put u Jeruzalem, a to je put križa. Kao što bi se križ moglo veoma lako iz kompromisa odbaciti i sačuvati lijep obraz, tako se i učeništvo ili vjerništvo zbog kompromisa može veoma lako odbaciti. Isus je toga svjestan i zato je toliko zahtjevan.

U trećem slučaju imamo opet situaciju u kojoj netko Isusu nudi svoje usluge uz samo jedan mali i prihvatljivi uvjet: “dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima” (9,61). Ovo se možda čini prihvatljivim kao što je to učinio i Levi (usp. 5,29). No, ovdje se ipak radi o bitnoj razlici. Levi je već pošao za Isusom, sasvim je njegov, sve je ostavio, on je oduševljen Isusom i njegovim pozivom i zbog tog oduševljenja Isusu priređuje veliku gozbu. Ovdje se, međutim, osjeća izvjesna teškoća i nevoljkost da se učini odlučan korak. Isus je to osjetio.

77 PA on ne želi da ga se slijedi imalo podijeljena srca ili da se žali za onim što se ostavlja. Ako Isus ne zaslužuje da se zbog njega sve ostavi, i to odmah i beskompromisno, tada ga se i ne može slijediti na pravi način. Zato je Isus i rekao beskompromisnu napomenu: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (9,62). To znači da u kraljevstvu Božjem nema mjesta za one koji se obaziru unatrag, u ono iz čega su izašli i što su napustili. To okretanje natrag skupo je koštalo Lotovu ženu: pretvorila se u stup soli (v. Post 19,26), Božji narod koji se na hodu prema slobodi u srcu okretao i vratio u Egipat (v. Dj 7,39), zemlji ropstva iz koje je oslobođen, nije ušao u zemlju slobode nego je izginuo i pomro u pustinji.

Isus ne treba one koji će se svaki čas okretati onamo odakle su krenuli. Kao što Isus ide u Jeruzalem, i to sa svom odlučnošću, isto tako traži da ga se odlučno slijedi, da se ide naprijed i da se putem ne sustaje. Velika je to i proročka Isusova riječ za svakog vjernika, ona je nadahnuće da mu se vjeruje i da ga se slijedi. Isus to zaslužuje, a ljubav prema njemu omogućuje čovjeku da prihvati njegovu riječ.

p. Ivan