Govoriti o Duhu Svetom može se samo iz iskustva Duha. Izvan iskustva on je posve  nedohvatljiv i nerazumljiv, dalek i stran. Zato nije čudnovato da mnogi kršćani nikada niti ne pomišljaju na Duha Svetoga. A da bi se doživjelo iskustvo Duha, treba ići biblijskim putem.

Duhovi (Small)Prvi korak u iskustvu Duha jest čovjekov osobni susret i odnos prema Božjoj riječi. Taj susret s riječju Božjom može biti veoma dramatičan zbog radikalnosti riječi o kojoj se mora razmišljati (v. Lk 1,29), pa i pitati (1,34), da bi se tek nakon toga dalo svoj pristanak i potpuno se izručiti istoj riječi (1,38). Jer sve što Bog čini, on to čini u sili i snazi Duha Svetoga, počevši od stvaranja svijeta, preko proroka, a osobito kroz Isusa Krista i apostole. Zato nam je dragocjeno upravo to Marijino vjerničko iskustvo susreta s riječju Božjom i djelovanja Duha Svetoga u njezinom životu. Za Lukino evanđelje (Lk 1,26-38) i njegova Djela (Dj 1,14), koji su na jedinstven način spisi Duha Svetoga, Marija stoji na početku oba spisa u stavu osluškivanja riječi Božje, prihvaćanja iste riječi i u iščekivanju djelovanja Duha Svetoga.

Druga važna stvar jest da je potrebno obraćenje (pokajanje) kao odgovor prihvaćanja riječi Božje. To se očitovalo u iskustvu prvih Petrovih slušatelja, očitovalo se u Kornelijevoj kući (Dj 10,44-46). To nam pokazuje da nije dovoljno samo čuti ili poznavati riječ Božju. Važno je na tu riječ odgovoriti svojim osobnim stavom prihvaćanja te riječi. Tada se daje prostor Duhu Svetom da može djelovati u našem životu. Upravo će on izvesti u nama tu milost obraćenja.

Očito je koliko čovjek mora u sebi nositi tu glad u žeđ za Bogom. Već u Am 8,11 čitamo da će Bog poslati glad i žeđ za slušanjem njegove riječi. Isus će nas direktno pozvati: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” (Iv 7,37-38). Sam će evanđelist tumačiti da Isus govori o Duhu Svetom. Dakle, treba Božju riječ upijati u sebe, kao što se voda pije. Kao što bez vode nema života, tako ni bez Duha Svetoga nema u nama života.

Iskustvo apostola pokazat će nam što Duh Sveti čini u životu čovjeka. Prva stvar koja se apostolima dogodila kad su primili Duha Svetoga jest to da su slavili Boga: “Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti” (Dj 2,4), a malo kasnije se kaže: “svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja” (2,11). To znači da im je Duh Sveti otvorio oči za Božju dobrotu u svijetu. Mi ne opažamo Božju nazočnost, naprotiv, često se pitamo – kad vidimo zlo koje se događa – gdje je Bog? Ili zašto Bog dopušta tolika zla? Na taj način okrivljavamo Boga za zlo koje drugi čine. Tek u milosti Duha Svetoga možemo doživjeti da je Bog beskrajno dobar, da smo od njega ljubljeni i da je sasvim uz nas.

Druga velika i važna stvar koja se apostolima dogodila po primanju Duha Svetoga jest to da su snagom Duha postali svjedoci Isusa Krista. Sam im je Isus rekao na dan Uzašašća: “primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (1,8). Bez snage Duha Svetoga nemoguće je svjedočiti za Isusa Krista. Znamo kako su apostoli bili krhki i slomili se u trenutku kad je Isus bio uhvaćen i odbačen. Ne samo da je bio odbačen od neprijatelja, nego bio je odbačen i ostavljen i od samih apostola. No, kad su primili Duha Svetoga tada se u njima sve promijenilo. Petar će s punim pravom moći naviještati Isusa i onda reći: “Svi smo mi tomu svjedoci” (2,32). No, osobito je važno da i u trenucima teškoća oni ne prestaju svjedočiti. Kad su im prijetili i zapovjedili da ne govore u Isusovo Ime (4,18), Petar će odgovoriti: “Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” (4,19-20). Osobito će dojmljivo biti Petrovo iskustvo svjedočenja: “mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju” (5,32) i radost nakon što su ih išibali: “Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime” (5,41). Ni to ih nije spriječilo da propovijedaju o Isusu i da svjedoče za njega, nego su “svaki  dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa” (5,42).

Treća važna stvar koja se dogodila apostolima jest osjećaj zajedništva, osjećaj crkvenosti. Zato je Petar mogao reći: mi smo svjedoci tih događaja, ili zaključismo Duh Sveti i mi (15,28). Naime, znamo koliko su apostoli bili samo ljudi, međusobno razjedinjeni i koliko su se borili za prva mjesta (v. npr. Mk 10,35sl). U naravi je čovjeka da tako reagira. Ali u naravi je vjernika, jer je vođen Duhom Svetim, da osjeća povezanost i zajedništvo s drugima koji vjeruju.

U tom kontekstu možemo promatrati i ono što Duh Sveti čini preko vjernika, a očituje se kao darovi i plodovi Duha. Sve darove Duha možemo staviti pod zajednički nazivnik služenja. I opet, u naravi je čovjeka da drugima gospodari, da se postavlja iznad drugih ljudi, da im nameće svoju volju. Ako to uspije, osjećat će nadmoć prema ljudima, a ako to ne uspije ostvariti tada će u sebi nositi kompleks manje vrijednosti i bit će vječno nezadovoljan. No, sasvim je drugačije ako čovjek djeluje pod nadahnućem Duha Svetoga: on će svoj život pretvoriti u život služenja drugima. Služenje je zapravo osjećaj za drugoga, prepoznati potrebe drugoga. Beskrajno je mnogo područja u životu koji se može pretvoriti u blagoslovljeno služenje, a ne tiransko gospodarenje. To je duh Isusa Krista. Ako čovjek u sebe upija Isusovu riječ, tada će biti sposoban živjeti blagoslovljenim životom ispunjenja Duhom Svetim. Ako se Isusova riječ ne upija u sebe, tada život postaje beskrajno prazan.

Duha Svetoga doživljavamo osobito kroz njegove plodove: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost (v. Gal 5,22-23). Plodovi su ponajprije plodovi ili rezultati vjere u našem životu. A onda, oni su izvor novog blagoslova za ljude s kojima živimo.

748 (Small)Kršćanska ljubav odgovor je na zlo onih koji nas mrze. Isus nam kaže: “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mt 5,44). To je osobitost kršćanstva (Mt 5,20: perisseu,sh; Mt 5,47: perisso.n). A to je djelo Duha Svetoga u našem životu.

Kršćanska radost je odgovor na progonjenost zbog Isusa i njegove poruke. Isus će nas tome poučiti: “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (5,11-12). To znači da kršćanin nikada ne može biti poražen. On je uvijek pobjednik, bez obzira kakvo se zlo sručilo na njega.

Isto je tako i s mirom. Samo Bog može čovjeku dati mir. Mir nastaje iz Božje blizine. A u tu nas Božju blizinu uvodi upravo Duh Sveti. Zato će Isusova riječ mira, ili njoj slična ne bojte se, pratiti upravo situacije nemira i tjeskobe koje postoje u svijetu. Tako npr., u tjeskobi prvog uskrsnog jutra Isus im govori: “Mir vama” (Iv 20,19.21.26).

Mir nastaje iz situacije kad znamo čiji smo, kome pripadamo, kad smo svjesni da je Bog za nas (Rim 8,31). Svijet takav mir ne poznaje. Jer ne poznaje Boga. Zato u svijetu mira nema. No, kršćanin, nošen iskustvom Duha Svetoga, ispunjen je Božjim mirom. Isus će nas upozoriti na opasnosti i nemire svijeta, ali će nas ohrabriti riječima: “To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). Aleluja!

p. Ivan