U ono vrijeme Isus podiže oči k nebu i pomoli se: “Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

PosljednjaOče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.” (Iv 17, 20-26) Ovo je zaključna molitva Isusovog mesijanskog djelovanja u kojoj Isus moli da ga Bog Otac proslavi. Isus je u tijeku svog služenja vjerno vršio Očevu volju, a sada vidi da ga čeka nasilna smrt.

Isus moli da Bog Otac po takvoj njegovoj smrti izvede djelo spasenja. Kao što je Bog Otac djelovao među ljudima po Isusovim čudesima-znamenjima i propovijedanju, neka isto tako djeluje i po Isusovoj smrti. Gotovo bismo rekli da je temeljna nakana Isusove smrti izmoliti od Oca intimno jedinstvo učenika međusobno – horizontalno i vertikalno. Ovom molitvom Isus Posrednik i Svećenik stoji pred Ocem u svojoj žrtvenoj volji (17,9).

U ovom današnjem odlomku Isus moli za buduće učenike koji će povjerovati na riječ povijesnih svjedoka i njihovih nasljednika. Isus, dakle, moli za sve one koji će slušati riječ o njemu, od apostola do nas danas i do konca svijeta. Tako Isusova molitva i nas dosiže. Time nam se pokazuje i otkriva da je kršćanstvo vjera svjedoka. To znači da je to vjera koja se prenosi propovijedanjem ili svjedočenjem onih koji su egzistencijalno zahvaćeni Isusovom porukom i u tom srazu s porukom o Isusu Kristu doživjeli obraćenje, promjenu, sasvim novi smisao života. S druge strane vjera u srcima ljudi nastaje po slušanju i prihvaćanju riječi Božje istom egzistencijalnom zahvaćenošću ili obraćenjem. To je već Isus rekao na početku ove molitve govoreći: “jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao” (17,8).

U prvom dijelu današnje molitve Isus će najprije moliti za jedinstvo svojih učenika. Među nama ljudima najteže je ostvariti jedinstvo. Svatko od nas polazi od sebe. Upravo taj moj ja otežava komunikaciju i jedinstvo prema drugima. Previše smo utemeljeni i usmjereni na same sebe. Mislimo da je to normalno. Zato Isus moli da učenici svoj stvarni zavičaj i svoje utemeljenje ne gledaju na zemlji nego samo u odnosu koji On ima prema Ocu nebeskome i koji je Isus imao prema svojim učenicima. To je Isusov model jedinstva. U tome nema nikakvog prezira ili bijega iz svijeta. Upravo pravi odnos prema njemu i Ocu nebeskome daje pravu vrijednost svim zemaljskim zbiljama i one dobivaju još veće, transcendentno, značenje nego što ga imaju bez odnosa prema Bogu. Mi nemamo pravi pristup jednih prema drugima ako ne gledamo stvarnost i ljude kroz Isusa Krista. Bez Boga ljudi i stvari brzo podivljaju, nastaje konfuzija njihovih značenja. Isus je jedini posrednik između mene i svih drugih ljudi. Ako se u životu susrećemo bez Posrednika, bez Isusa Krista, tada stvari u životu brzo krenu krivim putem, pucaju i ljubavne veze, nestaje među ljudima jedinstvo, a nastani se razdor.

Kršćansko zajedništvo je pneumatska, a ne psihička stvarnost. Često se puta kršćansko zajedništvo razbilo na tome jer je živjelo iz neke projekcije želja. Bog nam ne dopušta da živimo u sanjarenjima, da se predamo blaženim iskustvima i usrećujemo ugođajima koji nas obmanjuju. Bog nije Bog uzbuđenih osjećaja već Bog istine. Bog mrzi sanjarenja, jer ona čovjeka čine oholim i punim pretenzija. Onaj koji sebi sanja sliku zajednice zahtjeva od Boga i od drugih da mu se san ispuni. Što nije po njegovoj volji on naziva promašajem. Kada se raspada njegov san, on misli da se raspada zajednica.

Kada razmišljamo o jedinstvu za koje Isus moli, tada u nama nastaju teškoće naših razmišljanja i tumačenja. Jedinstvo za koje Isus moli nipošto ne znači poništavanje originalnosti ni slobode pojedine osobe, nego onu vrstu jedinstva gdje zajedništvo osoba omogućuje pravi procvat pojedinačnosti i originalnosti. Posvuda čujemo vapaje za jedinstvom: u obiteljima, različitim zajednicama, problemi u Crkvi, u župnoj zajednici, problemi među različitim Crkvenim zajednicama. Često se poziv na jedinstvo svodi samo na tiraniju i poslušnost jednoga, na monopol jednoumlja ili jednostranačja.

Jedinstvo ipak nije uniformnost, jednoobraznost mišljenja i djelovanja, ono ne poništava razlike nego ih potvrđuje. Kršćanski nauk o Bogu, o svetoj Trojici, na otajstven ali ipak shvatljiv način govori o jedinstvu razlika osoba koje žive božansko zajedništvo. Zato je upravo zajedništvo temeljna oznaka jedinstva, a ne tiranija jednoga.

Isusova molitva za jedinstvo njegovih učenika ukazuje na najbolniju stranu učenika, a to je razdijeljenost, sukobi i sl. Znamo kako su apostoli bili međusobno razdijeljeni i borili se za privilegije ili počasna mjesta. Kad mi u Crkvi govorimo o jedinstvu, riječ je najprije o jedinstvu kršćana u Isusu Kristu, a ne u zemaljskim ciljevima. Samo to jedinstvo u Isusu Kristu jest preduvjet da nam drugi povjeruju da smo pronašli sreću i smisao života. Isus nam u svojoj molitvi stavlja upravo taj model jedinstva: “da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (17,21). To onda znači da je nejedinstvo, oholost i bahatost kršćana smetnja našoj kršćanskoj vjerodostojnosti. Mi se vrlo lagano ujedinjujemo u zlu i osuđivanju, u onome što je protiv drugih, lako se i bez mnogo dvoumljenja solidariziramo s tamnim stranama života, sa zlom, pa tako još više dijelimo ovaj svijet, umjesto da ga ujedinjujemo. To onda znači da nije prvenstvo grešnost ljudi, nedostatna izobraženost, duhovna lijenost, neznanje ili glupost drugih, prepreka da se susretnu s Isusom Kristom, jedinstvenim Spasiteljem svijeta, nego naše kršćansko licemjerje, naše međusobno raskolništvo, naše grčevito prisvajanje Isusa Krista samo za sebe.

247 (Small) (Small)Upravo zbog toga imamo povlašteno vrijeme crkvene godine između Spasova i Duhova, molitvu za jedinstvo kršćana. Svjesni smo svih prepreka jedinstvu. Ali kroz molitvu, kroz osluškivanje Božje riječi, želimo ići putem kako nas to uči 2. vatikanski sabor govoreći o jedinstvu kršćana i naglašava nam osobito nekoliko stvari, a to su: potpuno obraćenje i vjernost Isusu Kristu, svjedočanstvo života i molitva. To je put ekumenizma.

Druga velika tema Isusove molitve jest molitva za božansku slavu: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu” (17,24). Isus moli da učenici dobiju sposobnost shvaćanja što istinska slava doista znači. A to je da uvide kako je ponizna služba drugima istinski slavna.

To je vrhunac ljubavi: služiti drugima. Sav je Isusov život u ovom trenutku nagnut upravo k tome: odmah nakon završetka molitve odlazi u Maslinski vrt i slijedi muka i smrt.

I ovaj odlomak završava temom ljubavi: Oče, ti si me ljubio prije postanka svijeta (v. 17,24) i konačno: da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima  (v. 17,25). Prava ljubav dolazi od Isusa Krista, samo njemu služi i zna da nema neposredni pristup drugom čovjeku. Između mene i drugoga stoji Krist! On će mi reći što je ljubav koja stvara zajedništvo. Zato je ta ljubav vezana samo uz Kristovu Riječ. Tamo gdje Isus Krist od mene traži da zbog ljubavi čuvam zajedništvo, čuvat ću ga, a tamo gdje mi njegova istina zbog ljubavi naređuje da se odreknem zajedništva, odreći ću ga se.

Budući da Krist stoji između mene i drugih, ja ne smijem težiti za neposrednim zajedništvom. Od mene slobodan, moj brat želi da ga ljubim onakvog kakav jest. Brat je onaj za koga je Krist postao čovjekom, za koga je umro i uskrsnuo. Isus Krist je jedini posrednik između mene i drugih (v. Mt 10,37; 1 Tim 2,5).

Tako se zajednički život gradi iz Riječi Božje. Na putu duhovnog probiranja uvlači se uvijek iznova ono duševno, te lišava zajedništvo njegove duhovne snage i djelotvornosti. Isključiti iz kršćanskog životnog zajedništva slabog i neuglednog, isključiti onoga koji izgleda nepotreban, može značiti baš isključiti Krista koji u siromašnom i grešnom bratu kuca na vrata! Moramo shvatiti da samo kroz Krista imamo pristup jedni drugima, samo kroz njega radujemo se jedni drugima, samo kroz njega imamo zajedništvo jedni s drugima.

p. Ivan