«Iako smo usred naših razonoda, i poslova, i zadovoljstava, i svjetovnog meteža, čak i padajući i dižući se iz grijeha […] naš Gospodin toliko drži do naše ljubavi prema njemu i brige da budemo u njegovu društvu, da nas jednom ili drugom prilikom ne prestaje pozivati da mu se približimo; i taj glas toliko je sladak da se sirota duša rastvara ako kasnije ne čini što joj naređuje» (Zamak duše 2,2)

Ljubim..U evanđelju Šeste vazmene nedjelje Isus govori o ljubavi prema svojim učenicima i o svojoj odluci da ih izabere i učini svojim prijateljima (usp. Iv 15, 9-17). Uz te darove neodvojivo je povezana i zapovijed međusobne ljubavi njegovih učenika. Kako Isusovi darovi tako i njegova zapovijed božanske su stvarnosti. Ljudsko stanje uvjetovano mnogim ograničavajućim čimbenicima nedostatno je da bi se te darove razumjelo i ta zapovijed živjela. Ovo razmišljanje želi se smjestiti upravo na tu razmeđu između ljudske nedostatnosti i božanske dostatnosti, s ciljem da otkrije kako živjeti božansku zapovijed ljubavi prema bližnjima na naš ljudski način. S tom nakanom povezujemo ovo nedjeljno evanđelje s drugim poglavljem Zamka duše Sv. Terezije od Isusa.

Terezija u Zamku duše govori o postupnom rastu na duhovnom putu. Na samome početku govorila je o nužnosti povratka samome sebi i Bogu kroz samospoznaju i molitveno otkriće božanske prisutnosti usred vlastite duše. Sada već govori (o) onima koji razaznaju Isusov glas u buci svijeta, ali još nailaze na brojne prepreke da bi ga slijedili.

Ovdje se ne radi o nekim nadnaravnim pojavama, nego o Božjem govoru u našim naravnim okolnostima: s jedne strano preko dobrih knjiga, propovijedi ili spoznaja do kojih se dolazi po molitvi; s druge strane preko spoznaja koje su plod životnih tereta ili bolesti. Taj glas je krajnje blag i ljubak, ali jednako tako i zahtjevan. Ove nedjelje prepoznatljiv je u obje svoje dimenzije: Isus otvoreno objavljuje svoju ljubav, ali nam i zapovijeda da ljubimo, i to na način «kao što sam ja vas ljubio», to znači potpuno, do polaganja života.

Paradoksalno, taj ljupki glas je tako zahtjevan da bi bilo lakše ne čuti ga. Toliko sam ljubljen, a ja ne ljubim. To je razlog nemira. Biti ljubljen neizostavno zahtjeva ljubiti, a ja otkrivam nebrojene zapreke za ljubav, do mjere da mi se duša rastvara.

Zapreke proizlaze ponajviše od ustaljenog, svjetovnog načina ponašanja i od đavla. Utjecaj svijeta Terezija vidi u običajima, povodljivosti za pojavnošću i za drugima te uz njih povezanim obzirima, posebno kad se radi o prijateljima i rođacima. Tu je i strah od gubitaka koje bi donio odgovor na božanski poziv. Đavao je pak prisutan kao osobno biće koje uzrokuje veliki nemir, «posebno ako shvati da [duša] u svojim okolnostima ima mogućnost […] mnogo uznapredovati» (ZD 2, 5)

Zbog svega toga u čovjeku se vodi velika borba. Volja je podijeljena. Vidi privlačnost poziva na ljubav, ali je sputana mnogim otporima da odgovori. U takvoj situaciji najveća je napast odustati, ne pokušavati više voljeti radi izbjegavanja nemira i borbe, zadovoljiti se s trpeljivošću i kakvim-takvim suživotom. No budući da je taj nemir stvarno čovjekovo stanje, bijeg od njega ravan je bježanju od samoga sebe.

Ono na čemu Terezija upravo inzistira je ne odustati. Nemir je pokazatelj moje nesređenosti. Pozvan sam ju prihvatiti. Pozvan sam utemeljiti se u svojoj samospoznaji: «Besmislica je misliti da možemo ući u nebo i ne ući u nas same» (ZD 2, 11). Pred samim sobom pozvan sam ne obeshrabriti se. Gospodinov glas nije došao kao nagrada mojoj savršenosti, nego uslijed i unatoč moje nesavršenosti. Ta nesavršenost ne sprječava ga niti da nastavi govoriti: «Njegovo Veličanstvo dobro zna čekati mnogo dana i godina, posebno kad vidi ustrajnost i dobre želje». (ZD 2, 3) Čak štoviše, Gospodin upravo dopušta nemir zbog nesavršenosti «zle misli kojih se ne možemo osloboditi, suhoću, čak i ranjenost» kao pomoć u rasti i kao kušnju: “da se poslije znamo bolje čuvati  i da vidi da li nam je žao što smo ga uvijedili.” Radi se, očito, o trajnom stavu Božjeg pozivanja. Ne samo o jednom pozivu i zatim strogom očekivanju odgovora. Djelotvorna Božja pomoć omogućuje dozrijevanje u odgovaranju. 

Vjernost glasu koji me poziva tako ostvarujem ustrajnošću i odlučnošću. Radi se o odlučnosti za napredak u volji Božjoj, u ljubavi.

Prema Tereziji takva, čovjeku moguća, odlučnost, nadvisuje lukavost i upornost napasnika: «ako ju [dušu] đavao  vidi s velikom odlučnošću da će prije izgubiti život i odmor i sve što joj nudi negoli vratiti se […] vrlo brzo ću je pustiti». (ZD 2, 6) Očito je da se radi o spremnosti prglriti križ koji je sigurno sredstvo za odlučnu borbu: «Nema boljeg oružja od križa». (ZD 2, 7)   U svemu tajna je u odluci svim silama vršiti volju Božju.

Bog liječi hladnoću toplinom... (Small)No, kako u prihvaćanju vlastite spoznaje tako u odlučnom napredovanju ne radi se o nekom nasilju niti usiljenosti. Naprotiv, Terezija savjetuje blagost. Uvijek iznova valja se sabrati s blagošću. Od napuštanja puta nema boljeg lijeka od uvijek novog sabiranja. Tako se sabiranje, koje nije ništa drugo doli trajno vraćanje sebi i trajno obnavljana svijesti o vlastitoj bijedi, udružuje s prvotnim pozivom upravo u blagosti i ljupkosti. Kad se blago saberem pozvan sam razmatrati što dugujem Gospodinu i moliti ga da ne budem uvijek u napasti, moliti ponizno za pomoć. Pozvan sam gledati na sebe onako kako je Bog na mene pogledao.

Pozvan sam ne bježati od sebe, ali i ne ostati sam sa sobom, nego «ostati u njegovoj ljubavi», otvoriti svoju bijedu Božjem milosrdnom pozivu, milordnoj pomoći da na nj odgovorim i milosrdnoj strpljivosti da uvijek iznova pokušavam. Neuspjesi će tako paradoksalno biti samo prilika za novi polet, za snagu u ljubavi, ne mojoj, nego Božjoj, prema njemu i prema bližnjima.

Dakle ljudska nedostatna ljubav susreće se s Božjom savršenom ljubavlju na blagi način. Ustrajnost u toj blagosti krije u sebi neizmjernu snagu napretka i usavršavanja, snagu koja počiva na ustrajnom i blagom Božjem pozivanju….

br. Dražen-Marija, OCD

 “Iz svega rečenoga vidimo da je  istinski mir dar Božjega milosrđa čovjeku, te da ga čovjek ne stječe svojim ljudskim silama.

Isus stoga i današnjem čovjeku milosrdno ostavlja mir Duha Svetoga, kao i svojim apostolima. Njegov mir je onkraj slučajnog, prizemljenog pogleda na mir koji nam se nudi u zadovoljavanju ljudskih apetita. On ne nudi mir ispraznosti i površnosti, nego mir u Bogu koji je jedini pravi mir, jer duša jedino u Bogu može pronaći trajno ispunjenje svih svojih težnja i stremljenja. Zato njegova riječ u nama potiče težnju za takvim mirom, to jest za onom potpunim i konačnim ispunjenjem svih potreba, što se ne može ostvariti bez njega i dara njegova milosrđa.

Neka se u nama probudi sveti nemir za Božjim mirom, jer samo tako nas Gospodin može do kraja ispuniti svojim mirom i naše duše dovesti do vječnog pokoja u Bogu.”