Započinjući  korizmeni hod ove Jubilejske godine milodrđa odlučih se odazvati pozivu, ili još bolje – izazovu Božjeg milosrđa….! Odlučih se na radikalniji zamah u svom kršćanskom životu molitve, pokore, posta i djela milosrđa, koji me žele i mogu dovesti do radosti Isusova (moga) Uskrsa…l

bozje-okrilje (Small) (Small)Naime, mnoge svakodnevne obveze, teškoće i brige dovele su me do toga da sam zapala u naviku molitve i primanja sakramenata, ali i ljubavi prema najbližima… Shvatih da me sve to dovelo u opasnost da zaboravim koliko je izvanredna “pustolovina” u koju me po krštenju Isus uključio … Ponovno poželjeh praktično “hodati” putem zahtjevnog evanđeoskog života…

Poželjeh vratiti se Bogu, i sebi samoj… Stoga sam na Pepelnicu u korizmeno ozračje ušla osluškujući u srcu Božji glas: “Dođi, dijete moje k meni! Ne boj se!” Naime, trebalo je ponovno otkriti dar vjere koji sam krštenjem primila… Nasuprot tome, zbog grijeha oholosti, taštine, samodostatnosti, bezumnosti i još toliko toga – postala sam “zarobljenicom” – ne shvaćajući da sam na krivom putu i da se suprotstavljam Očevoj ljubavi…

Nije dosta biti kršćanin, jer – kršćanstvo se ostvaruje – kroz uvijek novo postajanje kršćaninom… Hod je to koji traži uvijek novo vježbanje… Ograničena smo stvorenja, grešnici, potrebni pokore i obraćenja… Zato, probudimo se! Obratimo i vjerujmo Evanđelju! Kako je u ovom vremenu važno čuti i prihvatiti ovaj poziv, vremenu koje proglašava svoju potpunu autonomiju od Boga, vremenu koje ljudsko srce zarobljava i često suočava s očajničkom prazninom i besmislom života…

Za mene, uvjerena sam i sve vas, da će ovogodišnji korizmeni poziv na obraćenje značiti – dati dozvolu Bogu da nas osvoji, te prihvatimo u Isusu – njegov dar ljubavi…

Danas se kajem za sve situacije u kojima sam sreću tražila u trci za uspjehom i pohlepom za materijalnim dobrima, zapravo, kada sam iz svoga obzorja isključivala Boga… I vas i sebe pitam: što nas uistinu vodi do sreće? Može li biti prave sreće bez Boga? Toliko puta sam vidjela da me materijalne potrebe nisu usrećile… Zapravo, svaki puta bilo mi je pokazano da se radost koja ispunja ljudsko srce rađa samo iz prijateljstva s Bogom. Obrati se, vjeruj, kreni, ne boj se… Vjerujem da ove evanđeoske riječi u sebi kriju iznenađujuću novost! Želim oživotvoriti ovo što nam Isus neprestano ponavlja!

Isuse, dopuštam ti da raskrinkaš i prokažeš površnost koja veoma često karakterizira moj vjernički život. Ne želim male promjene, već prave zaokrete protiv struje površnog, nedosljednog i iluzornog života koji me često privlači, ovladava sa mnom i čini zatočenicom duhovne osrednjosti… Izabirem tebe, Isuse, kao konačni cilj svoga obraćenja… Daj mi poniznosti da te prihvatim, Isuse! Oslobodi me svega “mojega”, da bi mi mogao dati “svoje!”

Pomozi mi da me Tvoj poziv na obraćenje preobrazi Tvojim uskrsnim otajstvom! Rodi me “nanovo” da shvatim i živim novost koju si mi krštenjem darovao! Hvala Ti, što na tom putu nisam sama, jer me Ti podupireš svojom Riječju i milošću sakramenata!

ŽeđTi si taj koji uvijek činiš prvi korak, dolaziš mi, pohađaš svojim milosrđem, podižeš me iz prašine mojih grijeha; pružaš ruku da me izvučeš iz ponora u koji me ruši moja oholost, i pozivaš da prihvatim utješnu istinu evanđelja: da mi je hoditi putovima dobra.

Hvala ti, ti me uvijek ponovno i ponovno tražiš i pronalaziš… Pogledom punim vjere i zahvalne ljubavi gledam Isuse u Tebe na križu…Tvoja sam, zahvalna što si mi dao takvog Oca koji me ispunja nadom i povjerenjem… Hvala ti Oče na milosrđu, hvala ti što si me pozvao živjeti kao Božje dijete…

“Nikada nije prekasno da se obratimo, nikada! Sve do posljednjeg trenutka: strpljivost Boga koji nas čeka. Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas.”. (papa Franjo)

Marija