Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli  (Lk  9,28-36).

Gospodinovo-preobraženje (Small)Za razumijevanje ovoga biblijskog teksta važan je njegov kontekst. Nauk koji je Isus iznio na početku ovoga evanđelja (Lk 4,16-9,6) toliko je različit od onoga što je iznio malo prije ovoga događaja (9,22-27) da mu je potrebna potvrda od Boga. Isus je kod krštenja bio proglašen Božjim Sinom (3,21-22), a Luka ga je u dosadašnjem dijelu evanđelja prikazao kako u svom ministeriju pobjeđivanja razornih sila uprisutnjuje slavu Božju. A sada je Isus Sin Božji zato što ide prema križu. Luka će na početku ovoga evanđelja jasno pokazati i povezati Isusovo preobraženje s njegovim učenjem iznesenim u 9,22-37, a to je njegova poruka o križu.

Tada je Isus prošao najveću kušnju svoga života. Koliko li se samo morao pripremati kroz molitvu da uopće apostolima izrazi ono što će se s njim događati! Nesumnjivo je da je dugo u tišini razmišljao o ispunjenju svog poziva. Spremao se da krene put Jeruzalema i da ondje umre za ljude. Kao da je dugo, do pred kraj svoga djelovanja, odgađao izraziti svoje stradanje. Konačno im je rekao da će svoj život dati-položiti-predati za sve ljude, zbog njihove zloće. Govorio im je o ljubavi do kraja, do smrti na križu. To je apostole šokiralo. Sjetimo se samo Petrove reakcije: ne, to se tebi ne smije dogoditi! Apostolima je bilo neshvatljivo da se Isusu dogodi takav kraj. Sve ima svoje granice. Pa i ljubav. Ljubiti – da. Ali samo do neke mjere, do nekih granica. – Tako su razmišljali apostoli, tako razmišlja svijet, a i mi isto tako razmišljamo. A Isus im je govorio o svojoj ljubavi bez granica. Upravo je u toj stvari bila Isusova najveća kušnja. Lako je pretvoriti kamen u kruh. Ali ljubiti uvijek i do kraja, do u samu smrt – to mi ne razumijemo. Očito da smo pod utjecajem sotone. Zato je Isus rekao Petru: odlazi od mene, sotono (v. Mk 8,33)!

Tek nakon ove kušnje Isus je posve slobodan. Može odlučno krenuti prema Jeruzalemu (kako nam to Luka opisuje u 9,51). Upravo se u takvoj situaciji događa preobraženje. Tim jadnim apostolima trebalo je novo i snažno uvjerenje o Isusu. Trebalo im je snažno ohrabrenje da uopće mogu dalje ići za njim. Isus je prepoznao da im nije dovoljno ono što su do tada u njemu vidjeli. Zato je Isus išao do kraja – preobrazio se pred njima. To znači da su ga doživjeli-vidjeli u njegovu božanstvu. To im je iskustvo trebalo pomoći upravo u trenucima krize kad Isus bude uhvaćen, osuđen i ubijen. Trebalo im je tada izdržati tu kušnju. Ali znamo da oni tada nisu izdržali. Previše se toga događalo, tako surovo, a opet tako plitko da se čovjek izbezumi.

U trenutku preobraženja s Isusom su bili Mojsije i Ilija. Obično kažemo da je Mojsije predstavnik Zakona, a Ilija predstavnik proroka. Njih su dvojica također mnogo pretrpjela zbog Riječi Božje i poslanja koje su primili od Boga. U svim tim situacijama Bog ih je poslao da oslobode narod od poganstva, krivoboštva. Pa čak da narod oslobode političke potlačenosti i odvedu ga u zemlju slobode. Obadvojica su se susretala s otporima svojih suvremenika. A sada – kako nam je to Luka zapisao u svom Evanđelju – razgovaraju s Isusom o njegovu Izlasku. Jedino Luka upotrebljava tu riječ da bi označio temu samoga razgovora i taj je pojam u Bibliji jako bremenit. Tu riječ izlazak Luka je upotrijebio da bi označio Isusovo pashalno otajstvo, njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Dakle, bio je govor upravo o tom vrhuncu Isusove ljubavi: ljubiti unatoč svega. To znači da Isusova muka i smrt nisu slučajnosti, nisu sudbina. To je Isusov slobodni i osobni izbor. To je njegovo opredjeljenje za ljubav, pa i onda kad ljudi toga ne budu shvaćali ili kad svojom nevjerom namjerno ostaju izvan svega toga.

Kao u trenutku krštenja, tako se sada u trenutku preobraženja čuo Božji glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” (Lk 9,35). Božji nam glas tako otkriva dvije bitne stvari koje su važne u vezi Isusa.

Prva je pitanje Isusove osobe: tko je, zapravo, Isus? Možda ne bi bilo teško vjerovati u Isusa i prihvatiti njegovo božanstvo da je ovom zemljom prošao u sili kako mi ljudi to zamišljamo. Da je očitovao svoje božanstvo samo moćnim djelima, da je nevjernike likvidirao, a one koji mu vjeruju silno uzvisio, da je očitovao beskrajnu moć u prirodi i nad svim oblicima zla. Ali njegovo životno opredjeljenje je drugačije: Isus se opredijelio za ljubav, a ne za moć. Opredijelio se i za to da ljubi onoga koji njega potpuno odbacuje. On se opredijelio – rekao bih – da očituje nemoć naspram ljudske moći! Tko se ne bi nad njim sablaznio? Isus je toga svjestan i upozorava nas na taj problem (v. Mt 11,6). Sada ovdje, u trenutku preobraženja, sam Bog potvrđuje i proglašava Isusa svojim Sinom. On je Izabranik! To znači da je baš po Očevoj volji.

OLYMPUS DIGITAL CAMERADruga važna stvar jest Božji poziv: “Njega slušajte!” Naime, pokazalo se u iskustvu apostola i u trenutku krize u vezi Isusa, kako odmah dolazi napast otpora i neposlušnosti Isusu. Petar – taj najbliži Isusov suradnik, prvi papa – žestoko se protivio Isusu. Petar je to govorio u ime svih nas. Svi mi u sebi nosimo to Petrovo iskustvo, svi smo mi isti, svi bismo mi htjeli Boga i Isusa po svojoj mjeri, sa svojim planovima. Osim toga, Isus je tada prvi puta i apostolima govorio o tome da ako žele biti doista njegovi učenici da moraju prihvatiti njegovu logiku i ići za njim. A nikada nismo toliko u napasti da ne prihvatimo Isusovu Riječ kao onda kad nas to u našem ljudskom životu košta, to znači, kad zbog te Riječi doživljavamo otpore i protivljenja. Jer, pred situacijom križa brzo nas prođe volja da vjerujemo (H. Küng)!

Zato je važno shvatiti da smo pozvani na poslušnu vjeru. Ta poslušna vjera nipošto ne znači da time gubimo slobodu. Naprotiv, Isusa je važno slušati najprije zbog toga da bismo znali i mogli razlikovali istinski od lažnoga puta, istinske od lažnih vrijednosti, Božji od sotonskoga puta, dobro od zla.

Ako Isusa ne slušamo, ako nam je njegova Riječ nepoznata, tada nemamo nikakve šanse opredijeliti se za dobro, tada ćemo uvijek ostati u zlu. A da nam Isus uvijek ostavlja slobodu izbora pokazat će svojim riječima govoreći: ako tko hoće ići za mnom! Isus nas ne prisiljava. Ali se isto tako ne može biti njegov učenik, a ne prihvatiti njegovu Riječ. Od učenika se, dakle, traži da budu pažljivi u ovoj novoj fazi Božje objave o tome tko je Sin. Isus je netko tko se vraća Bogu po križu.

Petrova reakcija izražena riječima učitelju, dobro nam je ovdje biti sasvim jasno pokazuje svu ljepotu i dubinu ovoga događaja. Spontano reagirajući Petar očituje opet ono što svatko od nas želi: o kad bismo mogli preskočiti svu sumornost i teškoće ovozemaljskog života! Petar želi ostati na gori preobraženja i ne spuštati se u prljavost ove zemlje. Ali Isus zna da treba sići s gore preobraženja, ne može se preskočiti ona užasna iskustva zemaljskog života, nema raja na zemlji, put u raj vodi samo kroz Izlazak, a to znači: samo se kroz muku i smrt stiže do uskrsnuća. Zato će im zabraniti o tome govoriti tako dugo dok se sve to i ne dogodi. Trebat će izdržati biti čovjek do kraja, biti vjernik do kraja, biti Isusovim učenikom, pa i svjedokom.

p. Ivan Mikić