Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ A on im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi, (Lk 2, 41-52)

Isus ućiIsus je došao ohrabriti čovjeka na život u svetosti i milost. Došao ga je uvjeriti da je moguće pobijediti zlo i da đavao nije jači od Božje milosti i snage. Isus nas je došao ohrabriti za život u ustrajnoj ljubavi, miru i praštanju. Došao je ozdraviti i ljudsku Obitelj u svemu, u čemu je ona ranjena. Došao je ozdraviti ljudsko srce, dušu, osposobiti čovjeka za vjernu i strpljivu ljubav, za stalno praštanje i pomirenje. Otkrio je tajnu čovjekova srca: ljubiti i biti ljubljen! 

Roditelji i izgubljena djeca

Zapazimo u evanđelju najprije posve ljudsku situaciju: roditelje kojima se izgubilo dijete, sin jedinac. Izgubljen dječak! Ta će se situacija u evanđelju sret­no riješiti. Isus je namjerice zaostao, ili se jednostavno sa svim zanosom posvetio Božjoj stvari. No tjeskoba i žalost, briga i traženje Marije i Josipa ne bijahu zato nipošto ma­nji. Možda je i vaše dijete izgubljeno. Možda je svaki dan s vama, ali vi osjećate kao da nije vaše. U današnje mladeži povodi su tako raznoliki i nepredvidivi: stres zbog sukoba u samoj obitelji, osjećaj malodušnosti pred gorkim iskustvi­ma života, bijeg u alkohol, drogu, krivu ljubav. Osjećajte da su Marija i Josip s vama solidarni. U vrijeme kada su vam djeca izgubljena potrebna je molitva, pribranost, strpljivost, traženje, savjetovanje. 

Evanđelje nam u početku slika Svetu obitelj kao pobož­nu obitelj. U njoj se svetkuju blagdani Gospodnji i održa­vaju propisana sveta hodočašća. Bibličari upozoravaju da ih hodočašća nisu obvezivala, jer su bili udaljeni od Jeruza­lema više od 100 km. No ljubav se prema Bogu ne važe i ne mjeri. Ljubav je velikodušna.

Napredak na putu vjere

Luku očito u ovoj zgodi vodi nadasve kristološki inte­res. Središnja je slika: Isus, Mudrost Božja, mladi učitelj među starim, iskusnim učiteljima. I poslije će Luka više pu­ta isticati kako je slušateljstvo bilo zadivljeno Isusovim rije­čima. 

Vrhunac evanđeoske poruke jest: distancija kojom se Isus postavlja prema svojim roditeljima. Jest on sin čovječ­ji, obvezan prema njima. Ali je i Jedinorođeni, Sin Očev. Zagonetna je riječ „meni je biti u onome što je Oca moje­ga“. Bibličari je različito prevode: „Treba da budem u kući Oca mojega.“ Ili: „Treba da se bavim poslovima Oca mo­jega.“ Ili: „Treba da sam sa svojim Ocem, da se bavim svo­jim Ocem.“ Cijelo vrijeme svojega zemaljskoga života Isus nastupa dvojako: kao čovjek – u horizontali svojega čovještva, jedan od ljudi. No Isus je i nešto više – u vertikali svojega božanstva. Istom poslije Uskrsa učenici će pod svjetlom Duha upoznati da je on Sin Božji odvijeka. Luka ga već sada slika u njegovoj vertikali. 

Iz ovog evanđelja razaznajemo da i Djevica nije bila odmah o svemu poučena. Koncil veli da je i ona napredo­vala na putu vjere. Isus je i za Mariju i za Josipa bio zago­netan: bio je doista sav njihov (kako veli završnica evanđe­lja), ali je umio sačuvati posvemašnju neovisnost o njima kad se radilo o poslu koji mu je Otac povjerio. 

Roditelji imaju pravo na ljubav i privrženost svoje dje­ce. Ali često ih žele posve zaposjesti i posjedovati. Napro­tiv, roditelji trebaju umjeti da svojoj djeci dadu dovoljno prostora da se razviju u samostalne i odgovorne osobe. To znači pravilno odgajati.

Škola u nazaretskom domu

Sv OZaustavimo se na završnoj sceni evanđelja. Propovjed­nici se rado zadržavaju na Isusovu posluhu. Doista s pra­vom. No ne propustimo zapaziti baš ove riječi: „I siđe s njima … u Nazaret.“ Kako majstorskim perom, kao usput, Luka naznačuje vremenski najduži misterij Isusova života, tzv. skroviti život Isusov. I taj misterij spada u krunicu spasiteljskih misterija Isusova života. Zadubimo se u značenje te skrovitosti, rekli bismo svete svagdašnjice, tog duga sa­zrijevanja Isusove ljudskosti, tog duga Marijina čekanja kadli će se obistiniti veliki navještaji Božji (usp. Lk 1,32-33), tog Isusova – zašto ne bismo rekli – naukova­nja, šegrtovanja i sudrugarstva u poslu sa svetim Josipom. Zadržimo se na pragu Nazaretske obitelji i počujmo meditaciju pape Pavla VI. što je održa baš ovdje, u Nazaretu, na nezaboravnom putu prvog pape po Isusovoj domovini (5.1. 1964): 

„Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznava­ti život Kristov. To je zapravo škola Evanđelja. Ovdje naj­prije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoznavati ko­ja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega. Ujedno možda i na­učimo pomalo ga nasljedovati. 

Nazaret nas najprije uči šutnji. O kad bi u nama ojačala cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog svojstva duše, u vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu, u ovo naše doba, juriša toliko kričanja, gala­me i vike. O nazaretska šutnjo, uči nas da budemo učvršće­ni u dobrim mislima, zaokupljeni nutarnjim nadahnućima, da budemo dobro pripravni slušati tajne Božje savjete i upute istinskih učitelja. Uči nas koliko je potrebno i koliko vrijedi spremanje, nauk, razmatranje, osobni i skroviti na­čin života, molitva koju u tajnosti vidi samo Bog. 

Osim toga, ovdje upoznajemo domaći način života. Ne­ka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obitelji, sveto i ne­povredivo vlasništvo obitelji, neka nam pokaže kako je sla­dak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti; neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društve­nom poretku. 

Ovdje napokon upoznajemo obvezu rada. O Nazaretu, o kućo drvodjelčeva Sina, želimo najradije baš ovdje shva­titi i proslaviti doduše strogi, ali otkupiteljski zakon ljud­skog rada. Ovdje želimo tako obnoviti dostojanstvo rada da to svi doznaju. U ovoj kući želimo podsjetiti i na to da rad ne može biti sam sebi svrhom, nego da svoju slobodu i vri­jednost prima ne samo, štono se kaže, iz gospodarske važ­nosti, nego i zato što nas upravlja prema divnome cilju. 

Odavle napokon želimo pozdraviti radnike cijelog svije­ta i pokazati im veliki uzor – njihova božanskog Brata, Krista našega Gospodina, propovjednika svih njihovih opravdanih težnji.“ AMEN!

fra Bonaventura Duda