„Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete, koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarcada bi se to moglo tjelesnim očima gledati.“ (sv. Franjo)

991Evo, Franjine misli kada je po prvi put onako živo, kako mi to danas pokušavamo učiniti, odlučio prikazati događaj Kristova rođenja. Svetac je bio ponesen slikom poniznosti u otajstvu Božića.

Bog se utjelovio u dijete, posve ovisno o brizi čovjeka, sa djetinjim potrebama i neprilikama, kako naglašava Franjo. Bog silazi ispod dostojanstva ljudske osobe. Ni onom vremenu prije dvije tisuće godina nije priličilo da se čovjek rađa u štali. Ta slika o kojoj svetac razmatra, trebala bi biti stvarnost o kojoj je čovjek pozvan u ovim blagdanskim danima razmišljati.

No, u hiru današnje komercijalizacije, vidimo da nas otajstvo Božića ne dira onako kako je diralo Franju. Vrtimo se oko sebe, sebični i nezadovoljni, nesposobni jedni druge iskreno darivati blizinom i prisutnošću. Tako Božić danas, mnogima nije obiteljski blagdan, ne budi osjećaje zajedništva, nego otuđenosti i depresije…

Otajstvo utjelovljenja je nešto o čemu Franjo najviše razmatra. Zato je ono duboko utkano u franjevačku duhovnost, uz otajstvo Kristova križa. Da se Bog odlučio pridružiti čovjeku, i to ne rame uz rame, nego niže, poput novorođenčeta, bespomoćno, dira Franju neizmjerno duboko. Isus dolazi na svijet, u našu tjelesnost i time otkupljuje svu našu krhkost i sve ono što čovjeka muči pod teretom grijeha. Postaje nam sličan, u svemu, osim u grijehu. Samo takav nas i može izvući iz ropstva grijeha. O tome treba razmatrati kršćanin u ovom vremenu kada je teško biti iskreni kršćanin.

Otajstvo utjelovljenja se događa u meni. Baš ovakav, slab i depresivan, pogodno sam tlo u koje Bog želi sići. Nisam u srcu ništa bolji od štale, koja nije toliko slatka kako je današnja, često puta, kičasta umjetnost prikazuje. Bog želi ući u moju nutrinu, koja se ne može ušminkati poput vanjštine. U njoj je često puta puno mračnije i hladnije nego vani. To nije topla soba u kojoj dočekujemo svoje goste, to je hladna špilja, mračna i vlažna. Baš onakva u kakvoj se rodio Isus. Kada čovjek prihvati svoju hladnu i mračnu nutrinu i shvati da baš u to želi ući Bog, radost je minimum koji čovjek može i treba izraziti. Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve. (1Iv 3, 19-20)

Bog je doista veći od našega srca i znade sve. Ako ga prihvatim i doista mu iznesem sve što u sebi grčevito skrivam, bit će mi oprošteno, bit ću slobodan i moja vlažna, mračna i hladna nutrina, postaje prostor svijetla i topline. To je ona toplina koju osjećamo kod svetih ljudi, kod dobrih. Uspijemo li se ovih dana zaustaviti na tren razmišljajući o Božiću Franjinim srcem, o Bogu koji silazi u moju depresiju i daje smisao mome postojanju, i hodu kroz ovu zemlju, Božić će biti u pravom ozračju topline i Božje blizine što ni jedan blagdanski ukras nije u stanju dočarati. Bog dolazi jer ljubi čovjeka. Prilazi mu posve nenametljivo kao dijete, iskreno i dobronamjerno. Dijete, ili te ljubi ili ćeš ga rasplakati.

Eto razlike između božića i Božića. Između blagdana i Blagdana. Kakvi su blagdani onih koji svetkuju božić bez Boga, radi sitnih darova i trpeze i onih koji svetkuju Boga, manje ili više blagdanski, sve jedno im je, jer Bog je u njima. Bog je u nama, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.

Zaustavi se prijatelju pred jaslama, prije svega, pred jaslama svoga srca. Priznaj da je hladno, negostoljubivo, nepristupačno… Progovori sebi i Bogu: Znam da si tu i da je svjetlo na pomolu.

fra Ante