Srce je Isusovo “žarko ognjište ljubavi”, jer ljubav ima nešto od naravi vatre koja gori i pali da bi osvijetlila i ugrijala. Istodobno, u kalvarijskoj žrtvi Srce Otkupiteljevo nije bilo uništeno ognjem trpljenja. Premda je ljudski umrlo, kako je utvrdio rimski stotnik kopljem probovši Kristov bok, u Božjoj rasporedbi spasenja to je Srce ostalo živo, kako je to pokazalo Uskrsnuće.

Srce IsI evo, upravo živo Srce uskrsloga i proslavljenoga Otkupitelja “puno je dobrote i ljubavi”: beskrajno i preobilno puno. Preobilje ljudskog srca u Kristu doseže božansku mjeru. Takvo je to Srce bilo već u danima zemaljskog života. O tome svjedoči ono što je ispripovijedano u Evanđelju. Punina se ljubavi očituje dobrotom: dobrotom je zračilo i širilo se na sve, prije svega na one koji trpe i na siromašne. Na sve, prema njihovoj potrebi i pravim očekivanjima. Takvo je ljudsko Srce Božjega Sina i nakon iskustva križa i žrtve. Dapače, i više: prepuno ljubavi i dobrote.

Pod majčinim Srcem začet je Čovjek. Sin je Božji začet kao Čovjek. U svjetlu otajstva utjelovljenja gledamo na cijeli život Isusa koji se rodio od Marije. Pokušavamo u određenom smislu opisati taj život polazeći od nutrine: preko srca.

Srce odlučuje o čovjekovoj dubini. I, u svakom slučaju, ono naznačuje mjeru te dubine, i u unutrašnjem iskustvu svakoga od nas, kao i u međuljudskoj komunikaciji. Dubina Isusa Krista, označena mjerom njegova Srca, neusporediva je. Nadmašuje dubine bilo kojega čovjeka, jer nije samo ljudska, nego istodobno božanska.

Zaziv u litanijama vrlo lijepo govori o “bezdanu” Isusovih kreposti. Taj ponor, ta dubina, znače posebni stupanj savršenosti svake kreposti i njezinu posebnu snagu. Ta dubina i snaga svake kreposti proizlaze iz ljubavi. Koliko su više sve kreposti ukorijenjene u ljubavi, to je veća njihova dubina.

Valja primijetiti, da osim ljubavi i poniznost odlučuje o dubini kreposti. Isus je rekao: “Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11, 29).

Sveti Ivan Pavao II.