Uvečer istoga dana kaže im: „Prijeđimo prijeko!“ Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utihni! Umukni!“ I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ (Mk 4, 35-41)

Rembrandt_Christ_In_The_Storm_On_The_Sea_Of_GalileeŠto više ulazimo u tkivo nedjeljnih biblijskih čita­nja, otkrivat ćemo s koliko su umješnosti i umjetnosti pokoncilski stručnjaci (bibličari, liturgičari i dr.) postu­pali u odabiru. Dakako, prije su dobro proučili drevni liturgijski „kanon“, slijed biblijskih čitanja od najstarijih vremena Crkve. Kada preko mosta današnjega psalma povežemo 1. čitanje s evanđeljem, prva je poruka ove nedjelje udivljenje Bogu zbog čudesa prirode. Do­ista, Biblija na mnogim mjestima zastaje pred prirodom kao čudom Božjim. Tako „osjećaj prirode“ postaje – „ljestve do Boga“, na što osobito voli u svojoj teologiji upućivati sv. Bonaventura.

Isus je sa svojim učenicima u lađi i mirno spava nakon napornog dana. Na Galilejskom jezeru digla se oluja. Učenici su zahvaćeni strahom i nemirom, osjećaju smrtnu opasnost, a Učitelj mirno spava. Bude ga i očekuju od njega spas. On se budi i utišava oluju. Oluja će uvijek biti, ima ih u nama i oko nas svaki dan. Ali ti si Isuse i danas u lađici svoje Crkve, duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Unijet ćeš mir u naša srca.

Toliko bi toga trebalo reći uz ovo ma­lo evanđelje. Ono ima veliku ekleziološku, crkvenu pri­mjenu. Crkva, lađa Isusova, kroz stoljeća plovi uzbur­kanim morem svijeta. I nerijetko se čini da Isus spava. Ali on je u lađi! Ili ako hoćemo minijaturno, ovo se evanđelje može primijeniti na sve moguće uzburkane situacije našega vlastitoga srca i života. Makar se čini da je „Bog umro“, da „nije tu“, da tako nemilo „šuti“, kršćanin u Duhu pronalazi svoj mir. I u svojoj duhovnoj noći, kršćanin zna da je Isus tu, makar – spava.

„Probudi Isusa“ (sv. Augustin)

Postoji u kršćanskoj propovijedi jedan poseban ukus za Bibliju. Dakako, najvažnije je prisloniti svoja vjernič­ka razmišljanja uz neposredni, tzv. pravi smisao Sv. pisma. No slobodno je poći od Svetoga pisma, nekom vrstom asocijacije, k praktičnim razmišljanjima. Evo jednog primjera takve primijenjene egzegeze sv. Augustina:

„Čuo si uvredu, to znači – zapuhao je vjetar. Rasrdio si se, dakle – podigoše se valovi. A kada zapuše vjetar i podignu se valovi, u pogibelji je tvoje srce i ljulja se. Čuvši uvredu želiš se osvetiti. A kad se osve­tiš, popustivši tuđem zlu, doživiš brodolom. A kako se to događa? Jer Krist u tebi spava. Zaboravio si Krista. Probudi dakle Krista, sjeti se Krista; misli za nj, da Krist bude u tebi budan. Što si to htio? Osvetiti se. To se tebi dogodilo, a on je raspet molio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ On koji je zaspao u tvom srcu nije se htio osvetiti. Probudi ga dakle, sjeti se njega (…) A što sam rekao o srdžbi, to redovito uzmi kao pra­vilo u svim svojim napastima. Nadođe napast, to je – vjetar. Uznemiriš se, to su – valovi.  

Tko samProbudi Krista! (…) A budući da smo svi ipak samo ljudi, ako zapuše vjetar, ako nam se uzbudi duša, ne očajavajmo. Probudimo Krista da nastavimo mirnu povidbu i prispijemo u domovinu.“

Tko je za me Isus?

No, ovo evanđelje ima i veliku kristološku pouku. Markovo evanđelje stoji pod znakom „velike tajne“. Ono nas više nego druga evanđelja upućuje u napredovanje učenika u spoznavanju Isusa, u njihovo postepeno – uvijek s novim čuđenjem – otkrivanje misterija njego­ve osobe. Današnji odlomak završava tim pitanjem: „Tko li je ovaj?“

Sam Isus će svoje učenike u vrlo značajnom trenutku svojega djelovanja sučeliti s pitanjem: „Što ljudi vele, tko sam ja?“ (Mk 8,27; usp. Mt 16,13 i Lk 9,18). No u Marka se to pitanje učenicima stalno name­će, a Isus – kao da im stalno izmiče. Bibličari upozora­vaju da je Marko sam, možda čak više spontano nego hotice, tim ponovljenim upitnim situacijama htio upo­zoriti na tajnovitost, na neizrecivost, Isusove osobe, na Isusovu – rekli bismo – transcendentnost. I mi smo stalno pred tim pitanjem.

U naše vrijeme postoje razli­čite knjige u kojima su prozvani ljudi – bilo anketama bilo izravnim pozivima – pokušali odgovoriti na pi­tanje: „Tko je za me Isus?“ Isus! To nije samo pitanje kulture, a još manje puke informiranosti, Isus je sva­kako ime koje zasijeca i u pitanje čovjekove kulture i informiranosti. Bez poznavanja Isusa jedva je moguće razgovarati o ljudskoj povijesti, o umjetnosti, posebice o slikarstvu i kiparstvu, pa onda o muzici. Dosta budi spomenuti o tristogodišnjici smrti samo Bacha i Haendela!

No za nas kršćane, to pitanje: „Tko je za me Isus?“ daleko premašuje pitanja kulture i uopće infor­miranosti. To je pitanje vjere i povjerenja, pitanje oda­nosti i opredjeljenja. To je pitanje našega vlastitoga identiteta: mi sami, sebe ne bismo razumjeli da nam on nije Učitelj i Spasitelj, da on za nas nije Alfa i Omega, početak i vršak ne samo našega znanja i spoznan ja nego našega cijeloga bića i života. Smijemo li uistinu reći da je sve to za nas – Isus? Pred to nas pitanje stavlja da­našnje evanđelje. 

fra Bonaventura Duda