U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: „Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.“

333 LLL (Small)I govoraše: „Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“ Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. (4, 26-34)

Isus je volio govoriti u tzv. parabolama ili prispodo­bama. Matej je Isusove prispodobe skupio u posebno poglavlje (Mt 13). I u Mk 4 nalazimo malu rukovet s Markovom napomenom: „Bez prispodobe im ne govo­raše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao“ (Mk 4,34). Evanđeoska parabola ili prispodoba, i inače česta u Bibliji, posebna je književna vrsta govora. Para­bole ili usporedbe uzete su iz seoskog i malograđanskog svagdašnjeg života: iz ratarstva, vinogradarstva, voćar­stva, ribolova, graditeljstva itd.

Nadovezujući se dakle na tu svima dobro poznatu stvarnost, Isus osvjetljuje neku višu istinu ili zbilju višega reda. Naročito želi svo­jem slušateljstvu približiti svoj nauk o naravi, članstvu, razvoju i borbama kraljevstva Božjega što ga propovi­jeda. U prispodobi nemaju sve pojedinosti posebno zna­čenje nego često služe samo kao okvir temeljnog nauka. Prispodoba je živa i privlačna, a u isto vrijeme tajnovita te uvijek zahtijeva veće ili manje razmišljanje. Tim je svojim parabolama Isus, smijemo reći, na poseban na­čin obogatio svjetsku književnost.

Kraljevstvo je Božje kao gorušičino zrno. Sitno, maleno, bačeno u zemlju izraste u veliko stablo: „te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“ Početak Kraljevstva vezan je uz neznatnost, malenost, neprimjetnost. Božju Riječ čujemo i promišljamo u skrovitosti srca, postojano, između drugih riječi. Rast Riječi koja je posijana, kako govori današnje evanđelje, ovisi o djelovanju Duha. On je onaj koji čini da Riječ klija i raste. Budimo plodna njiva!

Zakon života – rast

Obje prispodobe imaju zajedničku po­zadinu: polje, sjeme, sijače. U prvoj prispodobi naglasak je na čudesnom rastu sjemena. Jednom u zemlju bače­no, ono iz sebe izbija čudesnu snagu. Rataru ne preostaje ništa drugo nego da se, zapanjen, čudi. U drugoj prispo­dobi naglasak je na nerazmjeru između malih početaka i neočekivana razvoja. Gorušica je povrtna biljka. Nje­zino je zrno uistinu jedno od najsitnijih, a stasa u pra­vo malo stablo. Ptice se gnijezde u njemu (citat iz Ezekiela poznamo iz 1. čitanja!).

Isus ima oko da upozori na čudesa u prirodi. Time poučava svoje slušateljstvo, napose učenike: neka od njega kao Mesije ne očekuju spektakularna, čudovišna djela, zahvate i uspjehe. Rast je temeljni zakon koji upravlja životom svakoga kršća­nina i cijele Crkve kroz povijest: u malenosti – veliko, u polaku i strpljivu rastu – sazrijevanje, kroz neprilike i male i velike protivnosti – k punom uspjehu. No u sjemenu već klija puni klas.

biblija...Dakako, da te prispodobe ne uspavljuju kršćane da odlože svoje angažmane. Na­protiv! Ipak ih potiču na strpljivu ustrajnost u dobru. Osim toga, u prispodobama se skriva pouka da ne ovisi sve o sijaču. Bog sam bdije nad svojim sjemenom! Pro­čitajmo svakako odraz te Isusove prispodobe u 1 Kor 3, 5–9! „Niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva nego Bog koji daje rasti.“ Ali iako smo „Božja njiva i Božja građevina“, ne budimo lijeni „Božji suradnici.“ AMEN! (fra  Bonaventura Duda)

Bog nas poziva i daruje nam darove – talente. Na nama je da ih prihvatimo, čuvamo i razvijamo.

Ono što sad primamo i njegujemo jednoga će dana donijeti plod kroz naše riječi i djela.
Koje Božje darove prepoznaješ u svome životu? Što je potrebno da bi vjera mogla rasti?