UzašU ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.

A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje ­izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“ I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. (Mk 16, 15-20)

U ranom kršćanstvu još nije postojala svetkovina Kristova Uzašašća. Spomen na Kristovo uzvišenje bio je mnogo više povezan sa slavljem Uskrsa. U Jeruzalemu je crkva Uzašašća na Maslinskom brdu – izgrađena na mjestu gdje je prema predaji Isus uznesen na nebo – u potpunosti bila uključena u slavlje Velikog i uskrsnog tjedna: tu su se u jutro Cvjetnice, u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak te u danim uskrsnog tjedna slavila bogoslužja. U Jeruzalemu se kao i na drugim mjestima najprije 50. dan poslije Uskrsla slavio i kao spomen slanja duha i kao Kristovo uzašašće. Tek u 4. stoljeću – rano svjedočanstvo za to je propovijed biskupa Krizostoma iz godine 386. – počelo se u nekim krajevima s time da se četrdeseti dan poslije Uskrsa u skladu s Lukinom kronologijom slavi kao dan Kristova uzašašća. U 5. stoljeću taj se običaj probi posvuda, kako na Zapadu, tako i na Istoku. Pritom je i velika cijenjenost broja 40 imala određenu ulogu, kao i nastojanje da se uspostavi određeni ekvivalent četrdesetodnevnom vremenu posta prije Uskrsa. U 7. stoljeću ova je svetkovina dobila vlastito slavlje bdijenja. U 11. stoljeću dobila je i vlastiti tjedan slavlja (osminu).

Kao i svi blagdani Isusovi, Uzašašće nije samo Isu­sov veleblagdan nego i naš. Po sv. Pavlu mi smo krstom najintimnije srasli s Kristom, kao nove sadenice u Njega kao u božansko tlo (Rim 6,5). On nas stoga ucjepljuje u misterije svoga života (LG 7e). Krist hoće da se njegovi misteriji u nama također dogode. Sada, u ovom životu po sakramentima, kao vidljivim znacima nevidljive mi­losti, a u onom životu u svoj zbiljnosti. Pavao vrlo rado rabi glagole s predmetkom „s-su“. Po krstu i susljed­nom kršćanskom suživotu s Kristom mi postajemo s Njim suobličeni (Fil 3,10 = Rim 8,29 i Fil 3,21). Sada zajedno s Njim trpimo da s Njim suraspeti također s Njime i suumremo (Rim 8,17; 6,6; Gal 2,19; 2 Kor 7,3; 2 Tim 2,11). S Njime suukopani, bit ćemo s Njime i suoživljeni te nas Otac zajedno s Njim supostavi sebi zdesna da s Kristom sukraljujemo (Rim 8,4; Kol 2,12 – 13; Ef 2,5 – 6, Rim 6,8; 1 Kor 4,8 i 2 Tim 2,11 – 12). To nas ispunja golemom radošću jer je i „Kristovo uzašašće naše promaknuće“, kako danas kliče veliki misteriolog sv. Leon Papa.

Današnji blagdan Kristova Uzašašća na nebesa jasno nam pokazuje proboj zemaljske sfere. Gospodin se odvaja od ovoga svijeta i vraća se u svjetlo vječnoga Oca, u sferu u kojoj gravitacijske sile nemaju nikakva utjecaja. Odvajanje od svijeta, započeto njegovom mukom, nastavljeno uskrsnućem, dovršava se uzašašćem na nebo. Energija koja je omogućila ovo odvajanje, bila je ljubav koju je živio i iskazivao prema svima u svijetu i prema nebeskom Ocu. Ta ga je energija dovela do točke smrti, do pada u grob, ali ga i uskrisuje i uzvisuje.

Markov izvještaj o uzašašću manje je svečan nego Matejev, ali teološki nije siromašniji. Tri su osnovne teme: univerzalna misija apostola (r. 15–16) – Kristova proslava (r. 19) – apostoli nastavljaju Kri­stovo djelo (r. 20).

Nisu dakako bez značenja i, u neku ruku, popratni redci (r. 17–18). Veoma je istaknuta uni­verzalnost: vascijeli svijet i – sve stvorenje. Nije stra­na primisao da se Evanđelje tiče i nežive prirode: kada materija bude u rukama spašenih, Kristom očovječenih i pobožanstvenjenih ljudi, i sama će postati blagoslovna a ne prijeteća prokletstvom i univerzalnim zatorom (usp. Rim 8,9–23). Uvjet spasenja jest: prihvat Evanđelja, dakako ne samo misaono nego cijelim životom. U Mar­ka je taj uvjet jako naglašen, izražen je pozitivno i ne­gativno. Svidjet je stavljen pod znak Suda.

O prihvatu evanđelja ovisi vječna sudbina ljudi. Možemo se upitati što u ovom sklopu znači riječ Evanđelje. Ta je riječ osobito bremenita u Marka. Evanđelje je sam Krist Isus i sva njegova poruka i pouka o Bogu i čovjeku (i sve­miru) u uzajamnu suodnosu, sa svom zahtjevnošću pot­punoga obraćenja Bogu (usp. Mk 1,1.15; 8,35 i 10,29 itd). 

Isusovo je svjetlo ušlo u tamu ovoga svijeta (Small)Kristovo uzašašće se ne promatra, rekli bismo, fi­zički nego u punom smislu teološki: riječ je o nebeskoj proslavi Uskrsloga. Ona se izražava izričajem iz Ps 110,1: „Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi zdesna!“ Krist Isus, odvijeka Sin Božji, i kao čovjek uzdignut je – snagom Boga, Oca – nad sva stvorenja: Bogu, Ocu svomu ravan. Od toga dana on je u punom smislu Kyrios-Gospodin-Gospodar. To je njegov najjači i naj­češći naslov koji mu pridaje prva Crkva. Po grčkom prijevodu tzv. Sedamdesetorice Kurios je isključiv na­slov za Boga Jahvu. Kada mlada Crkva pridaje taj naslov Isusu Kristu, uključno ispovijeda njegovo bo­žanstvo. Dakle, jedan od nas – Krist – sjedi u krilu Trojstva da „vodi naše poslove“ ili kako kaže Poslanica Hebrejima: „Uvijek živ da se za nas zauzima“ (Heb 7,25 i Rim 8,34). 

Napokon, Krist i dalje djeluje po svojoj Crkvi. Apo­stolska propovijed, kako je predstavlja Marko u prvoj završnici, produžetak je prve propovijedi Kristove (1,15) Crkva je dakle produžetak Krista u povijest. Markov svršetak ističe znakove Kristove prisutnosti i djelovanja u povijesti Crkve: moć egzorcizma, izgona duhova – imunitet vjernika – dar jezikâ – čudotvorstvo. AMEN!

fra Bonaventura Duda